Moj balon, moj prostor, moja priča

Autorica i koreografkinja Tamara Bračun u osobnom osvrtu na predstavu „Moj balon i ja“ otkriva kako je vlastita iskustva pretočila u plesnu priču o životnim preprekama, prihvaćanju sebe i prostoru u kojem možemo biti svoji

Poslušaj članak

„Moj balon i ja“ nastao je kao produkt moje frustracije ljudima i njihovim ponašanjem prema meni. S vremenom sam shvatila da zapravo živim u svom balonu i da sam upravo tamo najsretnija. Taj balon za mene nije bijeg od svijeta, nego prostor u kojem mogu biti potpuno svoja. Na neki način, balon je postao ono što jesam – moj osobni prostor, moja sigurnost, moja sloboda i mjesto u kojem se osjećam dobro.

Predstava je apsolutno autobiografska. Kroz nju sam željela ispričati svoju životnu priču, ali kroz određene segmente i situacije, a ne kao doslovno prepričavanje života. Važno mi je bilo da to ne ostane samo moja osobna priča, nego da se publika kroz te segmente može prepoznati i poistovjetiti sa mnom.

Sanja Polić, izvođačica predstave, također je osoba koja se kreće drugačije, odnosno pomoću štaka, i upravo mi je to bilo važno. Jako je otvorena i ozbiljna u radu, a ima i vrlo zanimljivu posturu tijela. Osim toga, može duboko razumjeti ono što treba plesati jer i sama prolazi kroz slične situacije. Te situacije, međutim, nisu vezane samo uz pojedinca – one se mogu prenijeti na svakoga.

Naš proces rada započeo je razgovorom o temi, a zatim smo krenule u istraživanje pokreta. Sanja je dobivala određene zadatke vezane uz istraživanje i sama je tražila načine na koje njezino tijelo reagira na pojedini zadatak. Bilo mi je jako važno da ono što joj želim prenijeti ne ostane samo kao moja ideja, nego da ona to može proizvesti kroz vlastito tijelo i vlastiti način kretanja. Nakon procesa istraživanja i stvaranja plesnog materijala uslijedilo je njegovo setiranje, a zatim smo postupno došle do konačne koreografije.

Balon za mene simbolizira sigurnost i mjesto u kojem mogu biti svoja. To je prostor u kojem sam ono što zapravo jesam, mjesto gdje živim, dišem i postojim. U tom mom balonu nisu samo moje misli i osjećaji, nego su sa mnom i ljudi koji su mi dragi. Zato balon za mene nije samo zatvoren prostor, nego moj osobni svijet – prostor pripadanja, bliskosti i sigurnosti.

Štake za mene simboliziraju ograničenost ljudi i pravila unutar kojih ja ipak dobro balansiram i igram po njihovim pravilima. One su istodobno oslonac, ograničenje i nešto s čime se mora pronaći vlastiti način kretanja. Zid predstavlja prepreku s kojom se borim, ali ga na neki način doživljavam i kao partnera. On nije samo nešto što me zaustavlja, nego nešto preko čega učim kako dalje. Ta borba sa zidom za mene je slika života. Špaga ili konop dodatno pojačava osjećaj sputanosti i zapletenosti, ali i potrebu da se iz toga oslobodimo i ponovno pronađemo svoj prostor.

Put kroz predstavu je trnovit, pun prepreka i težak, ali nije nepremostiv. To je put koji podsjeća na život – na trenutke u kojima zapinjemo, borimo se, tražimo ravnotežu i ponovno učimo kako krenuti dalje. Svaka prepreka ostavlja trag, ali nas istodobno i oblikuje. Završni zagrljaj s balonom za mene je trenutak povratka sebi, svom prostoru i onome što jesam. Nakon svega što se dogodilo, taj zagrljaj nije bijeg, nego prihvaćanje – tiha potvrda da, bez obzira na težinu puta, uvijek postoji mjesto u kojem možemo ponovno disati, biti svoji i pronaći mir.

Meni je jedan od najjačih trenutaka u predstavi onaj sa špagom, kada se osjećam zavezano. Taj osjećaj sputanosti vrlo je prisutan u meni i zato mi je taj prizor posebno snažan. Iako sam zavezana, ja i dalje plešem. Upravo u tome vidim život – i kada nas nešto sputava, kada nas okolnosti vežu ili usporavaju, mi ipak tražimo način da se krećemo dalje. Plešemo kroz život i onda kada nije lako, noseći sa sobom i težinu i ljepotu tog puta.

Željela sam da publika osjeti koliko život može biti lijep čak i onda kada je težak i kada pred nas stavlja mnogo prepreka. Htjela sam da kroz predstavu osjeti da se, bez obzira na sve što nas sputava, uvijek možemo vratiti sebi i onome što zaista jesmo. Za mene je to možda i najvažnija poruka predstave – pronaći vlastiti prostor, vlastiti mir i vlastiti način disanja. Svatko od nas na neki način ima svoj balon, mjesto u kojem može biti svoj, bez objašnjavanja i bez potrebe da se prilagođava tuđim očekivanjima.

Sanjinu izvedbu na premijeri doživjela sam kao svoj produžetak. Imala sam osjećaj kao da je zaista ušla u moj unutarnji svijet i kroz svoje tijelo prenijela nešto što je duboko moje. U tom trenutku više nisam imala osjećaj da ona samo izvodi koreografiju, nego kao da diše istu priču sa mnom. Bilo mi je posebno snažno gledati kako kroz vlastito tijelo, svoj način kretanja i vlastitu prisutnost daje život nečemu što je nastalo iz mog osobnog iskustva. U nekim trenucima imala sam osjećaj kao da gledam dio sebe na sceni.

Nakon završetka predstave osjećala sam se jako posebno, sretno i ispunjeno. Zaista mi je bilo važno vidjeti da sam kroz svoj rad, trud i cijeli proces uspjela Sanji prenijeti sve ono što sam željela. Još mi je značajnije bilo gledati kako je ona to primila i na svoj poseban način iznijela kroz vlastito tijelo. U tom trenutku osjetila sam veliko zadovoljstvo jer je ono što je dugo živjelo u meni dobilo svoj scenski oblik i postalo nešto što možemo podijeliti s publikom.

Danas, nakon premijere, „Moj balon i ja“ za mene znači jedan veliki dio mene koji sam napokon uspjela iznijeti van i podijeliti s drugima. To više nije samo nešto što postoji u meni, nego je postalo stvarna predstava, sa svojim tijelom, svojim dahom i svojim životom. Za mene je to potvrda da se i iz frustracije, boli, prepreka i svega onoga što nas sputava može roditi nešto lijepo i iskreno.

„Moj balon i ja“ je moj osobni prostor, moja priča i moj način da kažem: ovo sam ja.

Predstavu „Moj balon i ja“ autorski potpisuje Tamara Bračun, zaslužna za koncept, koreografiju, scenski koncept, kostimografiju i odabir glazbe, a izvodi je Sanja Polić. Za realizaciju zvuka zaslužna je Kristina Kovačić, za projekciju Denis Pilepić, dok fotografiju i trailer potpisuje Erik Kučić. Producentica predstave je Gordana Svetopetrić. Projekt je ostvaren uz financijsku podršku Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, a posebna zahvala za podršku u realizaciji upućena je Kristini Paunovski i Plesnom centru K2K, Gradu Rijeci i Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku te Obrtu za promidžbu Denine.