Zovem se Martina Magdalenić, imam 34 godine i živim u Žabniku, malom mjestu pokraj Varaždina. Bolujem od meningomijelokele te se od rođenja nosim s izazovom da sam fizički drugačija od većine
Mislim da upravo zahvaljujući, prvo svojoj obitelji, a zatim i svom vedrom i veselom duhu, nisam nailazila na nikakve (veće) predrasude kroz školovanje. Bila sam dobro prihvaćena od svojih vršnjaka. Tu i tamo dogodio se neki neprimjeren komentar ili upit, ali ja sam ga uvijek prihvaćala te bila spremna odgovoriti i objasniti zašto i kako sam ja to drugačija. Zaključak je uvijek bio da sam više ista nego različita većini.
Nakon završene srednje ekonomske škole upisala sam fakultet, no studiranje mi je predstavljalo preveliki izazov u smislu putovanja, te sam zbog nekih operacija koje sam još morala proći napustila studij i posvetila se svojoj obitelji. Čuvala sam djecu po cijelom susjedstvu, bila svima na raspolaganju. Otkad je sestra rodila, uživala sam provodeći vrijeme s nećakinjama…
Jednog dana primila sam ponudu da se, kao tada nezaposlena osoba s invaliditetom, javim svojoj udruzi u kojoj sam bila član od rođenja, kako bih se zaposlila preko javnih radova. Bila je to vrlo vrijedna odluka za mene jer me ekipa iz moje radne okoline ohrabrila na jedan, za mene vrlo veliki korak koji sam dugo planirala učiniti – krenuti na vozački! Položila sam jako brzo, kupila automobil, prilagodila ga svojim potrebama i napokon postala mobilna, samostalna, neovisna. Stekla sam nova prijateljstva, prošla mnoga mjesta na kojima do tada nisam bila, proživjela neka iskustva za koja nikada nisam ni pomišljala da mogu (putovanja, plivanje, planinarenje, odlasci u teretanu…).
Uz sve to, dokazala sam sama sebi da sam radno sposobna te sam se, nakon rada u DOSI Varaždin, 2024. godine prijavila za radno mjesto pomoćnice u dječjem vrtiću, djetetu s teškoćama.
Ove godine provela sam sedam dana na otoku Rabu u Dječjem odmaralištu ‘Varaždin’ s djecom iz Dječjeg vrtića Panda iz Varaždina, u kojem radim. No nisam tamo bila kao zaposlenica – već sam se samoinicijativno pridružila skupini, jednostavno kao osoba koja želi biti dio tog iskustva. Bila sam tamo kao odrasla osoba s vidljivim fizičkim invaliditetom koja ide na ljetovanje s vrtićkom djecom i kolegicama. I, što mi je posebno značilo – bila sam i teta jedne od djevojčica, svoje nećakinje.
Bila sam spremna na to da će djeca primjećivati moju različitost. Pitati, čuditi se, došaptavati, možda upirati prstom – pokazati onu surovu dječju iskrenost na koju se odrasli često zacrvene u licu. Nadala sam se čak i anegdotama koje ću kasnije ispričati – možda neugodnim, možda zabavnim – ali svakako iskrenim.
Ipak, dogodilo se nešto sasvim drugo.
Nije bilo ni pitanja, ni čuđenja, ni komentara. Bila sam tamo kao i svi drugi, prihvaćena od svih. Tu sam spoznala što je zapravo ta, u zadnje vrijeme tako učestalo spominjana riječ koja se širi krugovima kojima se kreću osobe s invaliditetom – ta čuvena inkluzija.
Prava inkluzija nije ona koja zahtijeva objašnjenja, edukacije, posebne pripreme ili isticanje, nego ona koja se živi tiho, prirodno, iznutra, ali uključeno. Uključeno i prihvaćeno.
Djeca su me prihvatila bez razmišljanja. Igrali smo se, odlazili na plažu, šetali, smijali se. Bila sam im teta. Ništa više i ništa manje. Ovih sedam dana nisu bili ‘poseban program’ niti je netko prilagođavao aktivnosti zbog mene. Nije bilo potrebe. Kad postoji otvorenost i razumijevanje u odnosima, onda sve funkcionira.
Nekad sam se umorila brže, nekad se kretala sporije – i to je bilo to. Ljudi oko mene nisu me gledali kroz ono što ne mogu, već kroz ono što jesam – osoba (s invaliditetom koji je ovdje u zagradi). I upravo zato, iako nemam smiješne ili dirljive anegdote koje bih mogla prepričavati, imam nešto još jače: iskustvo gdje moj invaliditet nije bio tema. Bio je prisutan – ali nije bio prepreka. Bio je vidljiv, a ostao je nevidljiv.
Ponekad je najveći znak prihvaćanja to što se ništa ne mora reći. Nema posebnog tretmana, nema isticanja – samo suživot, suradnja, zajedništvo. Upravo zbog toga što nemam ‘veliku priču’ s ljetovanja, imam dokaz da inkluzija može i mora biti svakodnevica. Ne iznimka, nego pravilo.
Na kraju želim pozvati sve osobe s invaliditetom da ne gledaju na svoj invaliditet kao na prepreku. Za mene je svako novo iskustvo kao dodavanje još jednog zlatnika u moju škrinju s blagom.
