Promišljajmo svaki svoj korak kako se ne bi zaletjeli! Ostavimo osobne razine i interese i posvetimo se jedni drugima u smislu razumijevanja specifičnih problema i traženja zajedničkih platformi za djelovanje, poruka je Vojina Perića osobama s invaliditetom
Kako i kada je počela vaša ljubav prema glumi i kazalištu?
– Ne mogu odrediti točan početak ljubavi, ali znam da sam još uvijek zaljubljen i pun nerečenoga. Od malih dana, onih školskih sekcija, kao kad očijukaš sa simpatijom, pa te nakon izvjesnog vremena uhvati groznica i oboliš… zaraziš se najslađom bolesti, virusom koji prelazi samo na odabrane. To je voljenje koje ne prestaje, koje iz vatre ide u novu vatru, a u svaku iz početka kao da je prva.
Dugo vodite najstarije kazalište slijepih i slabovidnih u svijetu, s kojim se mukama suočavate?
– Koliko je god lijepo i nepredvidivo, kazalište svojim zaljubljenicima priređuje muke bacajući ih iz identiteta u identitet, bruseći najdraži kamen i najčešće uzalud očekujući dijamant. No, kako smo kazalište slijepih i slabovidnih, naše muke su višestruke i očituju se u skoro svim segmentima ove suptilne djelatnosti. Valja uložiti puno više truda kako bi se svladale vještine koje scena traži. Kad čovjek to svlada čekaju ga muke po statusu, po prođi na otvorenom kulturnom tržištu, po borbi za dostojanstvo i pravo na umjetnički izričaj. Mi smo institucija koju čine slijepe i slabovidne osobe, dakle uokvireni smo predrasudama i stereotipima, odnosno skepsom publike da bi nas trebalo doći vidjeti i uživati u iluzijama koje nudimo. Teško je, ali time slađe, pobjedničkije i slavodobitnije. Kad se poklanjamo publici i zapljusne nas pljesak kao žubor neke daleke rijeke, nema kraja sreći, nema osjećaja muke i marginalnosti.
Iako smo najstarije kazalište slijepih i slabovidnih na svijetu, još uvijek smo tek udruga u civilnom društvu, očito bliži socijalni, nego kulturi. Na svu sreću Ministarstvo kulture i Ured za kulturu Grada Zagreba s nama ruše predrasude i financiraju nas na zadovoljavajući način, svrstavajući nas u čisti kulturni proizvod.
Kazalište ima 75 godina, a zapravo je udruga, zašto je tako? I što je Teatroza?
– Intuitivno naslutih ovo vaše pitanje, pa ću samo nastaviti prethodni odgovor. Prije par dana, dakle na prvi dan proljeća uvjerili smo se kako vrijeme brzo prolazi proslavljajući svoj 76. ročkas. Tjedan ranije izveli smo premijerno Andersenovo Ružno pače, u režiji Marija Kovača, nudeći najmlađima slatkiš kojemu će teško odoljeti. Snalazimo se pobjeđujući jednu po jednu vjetrenjaču, iako se stalno pojavljuju nove, ali ima još i snage i volje i entuzijazma. A Teatroza?! To je naše malo poduzeće koje smo otvorili kako bi nas se upisalo u Očevidnik Ministarstva kulture, što nam omogućava prijavu na sve profesionalne festivale. Sam naziv možda govori o našoj kolektivnoj dijagnozi – zaraženi teatrom.
Koliko je predstava odigrano pod vašom ravnateljskom palicom i predstavite nam tim kazališta?
– Ja baš ne volim tituliranja, pa je i riječ ravnatelj ovdje tek unaslovljenje funkcije, odnosno stupanj odgovornosti. U kazalištu sam zaposlen od 2002. što će reći da je od tada pripremljeno pedesetak premijera, a izvedbi!!!? Imamo kompletnu infrastrukturu jednog ozbiljnog teatra, što podrazumijeva svjetlosni park, zvuk, dva kombi-vozila i veliki fundus sceno i kostimografije.
Ljepši dio ansambla čine Anita Matković, Dajana Biondić, Ružica Drenski, Ružica Domić Lalović, Doroteja Feketić, Danijela Vidas, Suzana Bliznac, dok muški dio ansambla čine Igor Kučević, Marijo Glibo, Damir Mizdrak, Andrej Drenski i moja malenkost.
Dvije profesionalno zaposlene osobe u našem kazalištu, a bez kojih ništa ne bi bilo na ovom nivou su Marina Ćurić i Ana-Maria Perić. Tim ne bi bio kompletan bez Davida Čavare koji nosi na svojim leđima nadimak katice za sve, te lučonoša Nenad Lalović, kao i naše djevojke u tehničkoj podršci koje dolaze s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, s kojim vrlo dobro surađujemo. Ne mogu ne spomenuti suradnike: Marija Kovača, Ninu Kleflin, Petru Radin, Dražena Krešića, Ivana Planinića, Anu Prolić, Sašu Božića, Kseniju Zec kao redatelje, te koreografe, Branka Bankovića, Kseniju Zec i Maju Marjančić. Ima ih još puno,ali se bojim da ću potrošiti previše redaka, pa ću ovdje stati uz ispriku onima koje ne spomenuh.
Što od predstava spremate u narednom periodu i po kojem ih kriteriju birate?
– Prva predstava koju ćemo raditi ovoga proljeća i ljeta, a možda i jeseni, u kazalištu se nikad ne zna, jest projekt Sanje Milardović, Hajde da se vidimo. Pored nekoliko iznenađenja u mraku, čeka nas krajem godine još jedan projekt koji vapi ostati velikim iznenađenjem. Ovdje bih spomenuo i Zakladu Kultura nova koja nam je omogućila jačanje ljudskih potencijala, što će nam olakšati provođenje svih umjetničkih i drugih projekata.
Predstave biramo zadovoljavajući kriterije natječaja, odnosno želje glumaca, a često i ograničena sredstva. Projekt…
Što je prema vašem mišljenju ključno učiniti da bi inkluzija kod nas prestala biti iluzija?
– Što je inkluzija? Dakle, uključivanje… super! Koga u što??? Dakle, isključenih u društvo, ili ti ljudski rod!!? Tko nas je to isključio i zašto??! Pa oni koji nas uključuju. A zašto smo bili isključeni? Zato što smo slijepi, ili u kolicima, ili gluhi, ili…
No dobro! Idemo se uključiti, ali pri tome voditi računa da nas čeka infrastruktura, a ne mi nju. Što to znači? Spušteni pločnici, rampe za kolica, taktilne staze, zvučni semafori, induktivne petlje, udžbenici prilagođeni slijepim učenicima, sva čuda tehnike i uzajamnosti koja se mora razviti u odnosu na okolinu. Uz sve nabrojano, najbitnije je stvoriti povjerenje prema onima koje uključujemo, odnosno vjerovati u njihove kompetencije i sposobnosti.
Važnu ulogu u svemu ovome imaju mediji, odnosno kreatori politike, ljudi koji promišljaju društvenu stvarnost. I na kraju, treba nam ekologija duha o kojoj ću drugom prilikom.
Koji su najveći problemi slijepih osoba u cijeloj Hrvatskoj s obzirom na to da ste i predsjednik Hrvatskog saveza slijepih?
– Puno je problema, no čini mi se da smo neke počeli rješavati, da smo u 2023. koraknuli u jedno demokratskije i civiliziranije društvo. Ja sam osobno pomalo vremešan i nadam se da će oni na kojima svijet ostaje učiniti dovoljno da se stvari dovedu do još boljih rješenja. Inače uvijek govorim o osobama s invaliditetom promatrajući probleme svih kategorija, čime želim reći da se moramo držati zajedno iznoseći svatko svoje probleme i podržavajući sve ostale.
Koja bi bila vaša poruka osobama s invaliditetom, ali i donositeljima odluka?
– Promišljajmo svaki svoj korak kako se ne bi zaletjeli! Ostavimo osobne razine i interese i posvetimo se jedni drugima u smislu razumijevanja specifičnih problema i traženja zajedničkih platformi za djelovanje.
Dragi donositelji odluka! Budite sretni što vaš pojmovni sustav ne trpi redukcije, što vam sunce sja, a ne tek grije, što uživate u glazbi i cvrkutu ptica, što slobodno trčite i nije vam važno je li nogostup visok ili ne i jesu li prometala niskopodna. Odlučujte bez bahatosti, bez sažalijevanja i bez odluka da vam ne trebamo pri donošenju odluka (zakona).
