Poštovani gospodine Sokolović, pred Vama su četvrte Zimske paraolimpijske igre. Kako su protekle pripreme? Jeste li spremni?
– Pripreme su bile dobre, a jesam li spreman ili ne, to je teško mi je reći. Mislim da sam malo ostario. Zbog toga je borba s mlađim skijašima puno teža sada nego kad sam bio mlad. Međutim, mislim da ću odvoziti na dobroj razini. Ako bude malo sreće, bit će dobro.
Smatrate li da na ovogodišnjim Igrama možete ponoviti 2018. i stići do medalje?
– Iskreno, mala je vjerojatnost da ću doći do medalje. Došli su novi mladi dečki i mislim da su me preskočili u zadnjih par godina. Jedino ako odvozim svoju najbolju vožnju bez ikakve pogreške, to me može dovesti do toga da uđem u konkurenciju za medalju, a hoću li je osvojiti, teško je reći. Mogu samo reći da ću se boriti i dati sve od sebe. Kako ja volim reći ‘nada umire posljednja’.
Koliko Vam iskustvo koje imate pomaže u pripremi, te koliko će Vam pomoći u samom natjecanju?
– Imam puno iskustva, ali bojim se da to ništa ne pomaže. Došli su neki novi klinci koji se zadnjih 7-8 godina redovno bore za medalje. Kad svoje iskustvo usporedim s njihovim, koji se svaku utrku izmjenjuju na postoljima, bojim se da su me debelo prešišali. Možda jedino moje zrelo razmišljanje može donijeti prevagu.
Po drugi put Vas je dopala čast da nosite hrvatsku zastavu na otvaranju Paraolimpijskih igara, ovaj put zajedno s Lucijom Smetiško. Kakav je osjećaj nositi zastavu svoje zemlje na otvaranju Paraolimpijskih igara i koliko Vam to znači?
– Velika je čast nositi zastavu svoje zemlje, ja sam tu čast već jednom imao. Službeno i Lucija i ja nosimo zastavu, ali mislim da ću tu čast prepustit Luciji jer je ona to zaslužila svojim skijanjem i svojim rezultatima.
Zadnjih 5-6 godina Lucija je ta koja nosi hrvatsko paraskijanje na svojim leđima. Na prošlim Igrama je bila peta, konstantno ostvaruje odlične rezultate kako u svjetskom kupu tako i u drugim utrakama, zbog toga mislim da je više nego fer da tu čast ona preuzme na sebe.
Dosta dugo ste bili izvan skijanja, međutim polako se vraćate. Kako je to utjecalo na Vas osobno, ali i na vaše skijanje, je li se bilo teško vratiti u natjecateljsku formu?
– Svakako je bilo teško. U tom periodu kad se ja nisam bavio skijanjem, ovi mladi dečki koji su moja konkurencija napravili su jednu prednost koju ja pokušavam uloviti, ali mislim da još nisam uspio. U slalomu sam na dobrom putu da ih sustignem, ali fali mi još treninga, još skijanja. Zbog toga kažem da će biti jako teško, ali se borim i dajem sve od sebe.
Koji je Vaš cilj na Zimskim paraolimpijskim igrama u Italiji, s čim biste bili zadovoljni?
– Moj jedini cilj je probati predstaviti svoje najbolje skijanje, kako u slalomu tako i u veleslalomu. Ako uspijem odskijati svoje najbolje utrke, onda se mogu nečemu nadati, a ako ne, onda se nemam čemu nadati.
Tu je jako puno čimbenika koji utječu. Moji nastupi biti će 13. i 15. ožujka. Velik utjecaj na moju vožnju imati će vrijeme. Ako bude toplo vrijeme, onda će staza biti problem. Mogu reći da se nadam medalji, ali to su samo moje želje, dok je realnost sasvim nešto drugo. Ja sam svoj cilj ostvario u u Pyeongchangu, a što će biti u Cortini samo nebo zna.
Gdje vidite hrvatsku prednost u odnosu na konkurenciju, što je to što bi moglo prevagnuti da baš netko od naših sportaša uzme medalju?
– Lucija sa svojim najboljim skijanjem može konkurirati među prvih deset, a možda i među prvih pet, međutim mora odskijati jako dobro. Što se tiče mog nastupa, nadam se da mogu doći do top 10, ako se sve kockice poslože možda i među top pet u slalomu. Nažalost, veleslalom nikada nisam uspio savladati, nikada mi nije bio jača strana. Mogu reći da više nade polažem u Luciju nego u sebe.
S obzirom na to kakve uvjete mi u Hrvatskoj imamo za skijanje, ostvarujemo vrhunske rezultate. Mislim da svi moramo biti ponosni na to. Iako trenutno nismo baš u svjetskom vrhu, smatram da imamo dobre mlade skijaše pred kojima je puno rada, ali imaju puno potencijala. Pod tim mislim na Luciju, Petra, Karlu, ali i na buduću natjecateljicu Žade koja je još uvijek mlada i za nju će se tek čuti.
Uvjeravam vas da će se o hrvatskom parskijanju u narednim godinama još puno pričati.
