Zabrinuti smo da bi nesrazmjerno visok stupanj usamljenosti mogao pogoršati niz zdravstvenih rizika za koje se već zna da pogađaju ljude s invaliditetom, kažu autori studije
Odrasle osobe s invaliditetom u radnoj dobi doživljavaju daleko veće stope usamljenosti od onih bez invaliditeta, zaključak je nove studije Sveučilišta Brown.
Istraživanje je otkrilo da je gotovo dvije trećine odraslih osoba s invaliditetom u dobi od 18 do 64 godine prijavilo trajne osjećaje usamljenosti – nedostatak društva, osjećaj da su isključeni ili izolirani.
Poznato je da je usamljenost značajan faktor rizika za morbiditet i mortalitet, ali istraživanja o usamljenosti među osobama s invaliditetom, posebno u dobnoj skupini odraslih mlađih od 65 godina, nikada nisu provedena.
Objavljena u časopisu Annals of Internal Medicine, nova studija analizirala je podatke ankete više od 3800 odraslih osoba s invaliditetom radne dobi u SAD-u koji su sudjelovali u Nacionalnom istraživanju o zdravlju i invaliditetu.
U jednom valu istraživanja, provedenog od listopada 2019. do siječnja 2020., istraživači su otkrili da je teška usamljenost pogodila 65 posto sudionika. U drugom valu, provedenom od listopada 2023. do veljače 2024., taj se broj popeo na 68 posto. Ove su stope mnogo veće nego među osobama bez invaliditeta, ističu autori studije. Usporedbe radi, u sličnom reprezentativnom istraživanju, samo je 8 posto odraslih izjavilo je da se često osjećaju izostavljeno ili izolirano.
– Mislimo da osobe s invaliditetom mogu biti predisponirane za usamljenost, budući da je invaliditet nusprodukt društvenih i strukturnih barijera koje ograničavaju pristup punom društvenom sudjelovanju – kažu autori studije.
– Zabrinuti smo da bi nesrazmjerno visok stupanj usamljenosti mogao pogoršati niz zdravstvenih rizika za koje se već zna da pogađaju ljude s invaliditetom, zbog čega smo krenuli kvantificirati njihov teret usamljenosti i detaljnije ga proučavati.
Odrasle osobe s invaliditetom posebno pogađa činjenica da sve teže pronalaze partner(ic)e za romantične veze. Takvi se odnosi danas većinom razvijaju u digitalnom okruženju, dakle na društvenim mrežama i aplikacijama za upoznavanje, no to nije rješenje za epidemiju usamljenosti koja sve više pogađa globalnu populaciju, onu s invaliditetom znatno više negoli onu bez invaliditeta.
– Kriza usamljenosti već je na radaru javnozdravstvenih dužnosnika. Ova studija im pokazuje koliko je važno osmisliti intervencije za usamljenost koje su i pristupačne i prilagođene osobama s različitim vrstama invaliditeta – zaključuju istraživači.
