Da, i za osobe s invaliditetom treba najaviti neku mjeru i omogućiti im subvenciju za kupnju njima prilagođenih automobila, bilo da je riječ o ugradnji rampe ili prilagođenih komandi u slučaju da osoba može sama voziti automobil
Prema najnovijim podacima, broj stanovnika u Hrvatskoj raste već treću godinu zaredom. Tijekom prošle godine rođeno je 410 djece više nego godinu ranije. Ministar demografije Ivan Šipić u razgovoru za Dnevnik Nove TV izrazio je zadovoljstvo tim rezultatima.
Osim izražavanja zadovoljstva, najavio je i uvođenje novih mjera za potporu obiteljima. Među njima je sufinanciranje kupnje automobila sa sedam sjedala za obitelji koje imaju četvero ili više djece. Država će za tu namjenu osigurati potporu do 15.000 eura, uz ispunjavanje određenog cenzusnog uvjeta.
Ministar je rekao da će detalje ove mjere predstaviti nakon posljednje sjednice Vlade prije ljetne stanke. Ujedno je poručio obiteljima koje planiraju kupnju automobila tijekom jeseni da pričekaju kako bi mogle iskoristiti predviđenu financijsku potporu.
Na kraju je naglasio kako sama ova mjera nije dovoljna za rješavanje demografskih izazova, već da Vlada provodi čitav niz potpora, uključujući i one iz drugih resora, s ciljem stvaranja boljih uvjeta za obitelji i poticanja rađanja većeg broja djece.
Pozdravljam svaku demografsku mjeru. Prevladava nam starije stanovništvo, ono mlađe gleda kako otići negdje drugdje, a kad se okrenem oko sebe po gradu, brzo dođem do zaključka da bi Hrvat u Hrvatskoj za nekoliko godina mogao postati manjina.
Nije, dakako, problem ni u samoj najavljenoj mjeri ni u iznosu koji bi se svakoj obitelji dao. Problem je, vidite, u tome što u Hrvatskoj postoji još skupina građana kojima bi subvencija za kupnju automobila dobro došla. I ne samo dobro došla, nego ima osoba s invaliditetom koje doslovno ne mogu mrdnuti nikamo ili odlaze samo zbog nužnih potreba jer nemaju prilagođeni automobil ili, još tužnije, nemaju nikakav automobil.
Da, i za osobe s invaliditetom treba najaviti neku mjeru i omogućiti im subvenciju za kupnju njima prilagođenih automobila, bilo da je riječ o ugradnji rampe ili prilagođenih komandi u slučaju da osoba može sama voziti automobil.
Nama u Zagrebu još je donekle dobro. Imamo niskopodni javni prijevoz, a ako nam se sreća koji put osmjehne ili imamo ‘najbrži prst’ toga dana, dobit ćemo ZET-ov prijevoz osoba s invaliditetom. Ali što da rade svi oni u manjim sredinama, gdje jedan kombi neke udruge pokriva sve korisnike i njihove potrebe?
Postoje obitelji koje imaju nekakav automobil, ali on je star više od 20 godina i više je kod mehaničara nego u funkciji na cesti.
Postoje i obitelji u kojima roditelji više fizički ne mogu ugurati svoju odraslu, nepokretnu djecu na sjedalo ‘običnog’ automobila. Samo onaj tko je prošao takvu fizičku muku zna o čemu govorim. Dođete do toga da morate promišljati o svakoj vožnji i o svakom ponovnom ulasku u automobil.
U najavljenoj mjeri spominje se 15 tisuća eura. Da bi osoba s invaliditetom taj iznos prikupila od svog inkluzivnog dodatka, trebale bi joj skoro dvije godine, i to ako ima sreće da prima najveći iznos od 720 eura i ako ima sreće da joj u te dvije godine taj iznos ne treba ni za što drugo, što uopće nije realno.
Automobil koji vidite na fotografiji moj je i kupili smo ga rabljenog u trenutku kad me više nitko nije mogao podignuti na sjedalo jer sam bila sva bolna, a bome i onaj tko me dizao jer odavno nisam lagana.
Tom mom autiću sada je devet godina i ne znam koliko će me još služiti. Znam samo da ću u narednim godinama biti sve manje kreditno sposobna, a koliko tek ima ljudi koji o kreditu ne mogu ni razmišljati jer im je inkluzivni dodatak jedini prihod.
Zato ponavljam, nisam protiv mjera, samo se treba početi razmišljati i o mjerama za osobe s invaliditetom. I mi trebamo i želimo živjeti izvan svoja četiri zida, a mobilnost je prvi preduvjet za to.
Zasad se čini da ponovno ostajemo na margini i bez sustavne podrške za osnovnu životnu potrebu – siguran i pristupačan prijevoz. I još moramo biti zadovoljni jer smo dobili inkluzivni dodatak.
