Razne prepreke, ponajprije arhitektonske, još uvijek otežavaju ljetovanje osoba s invaliditetom koji, unatoč tome, sve više gostuju na Jadranskoj obali. Iznajmljivačica apartmana Đana Lučić iz Bibinja svojm je primjerom pokazala da turizam ipak može biti inkluzivan
Prije koliko ste godina prilagodili apartman osobama s invaliditetom? Kako je tekla prilagodba?
– Ideja i prve prilagodbe krenule su prije otprilike sedam godina, paralelno s kupnjom kuće i tijekom adaptacije. Kako nije bilo moguće ugraditi lift te cijelu kuću prilagoditi inkluzivnom turizmu, odlučili smo se za apartman u prizemlju kuće, dok u ostatku kuće živim sa svojom obitelji. Na taj način naši gosti nas, svoje domaćine, uvijek imaju na raspolaganju. Prilagodba prostora bila je dugotrajan proces koji se razvijao korak po korak. Tako je naš prilagođeni smještaj prije dvije godine primio svoje prve goste. Učenje o stvarnim potrebama osoba s invaliditetom zahtijeva vrijeme, stalno osluškivanje, povratne informacije i uklanjanje prepreka jednu po jednu.
Zato zimski period uvijek ostavljamo za radove te dio dobiti ulažemo u nove prilagodbe za koje uočimo da su potrebne.
Planirali ste se baviti standardnim, komercijalnim turizmom. Što vas je potaknulo na inkluzivni turizam?
– Prije 12 godina rentali smo stan u Zadru te, kao i većina iznajmljivača na našoj obali, bavili se klasičnim turizmom. Poslovno korektan, ali nama je nedostajao dublji smisao.
Život nas često kroz vlastite boli i izazove usmjeri na neočekivane i puno ljepše staze. Nauči nas pažljivije primjećivati ljude oko sebe i poželjeti biti dio njihova osmijeha. Kupnjom kuće zatekli smo dosta ravno dvorište te smo ga odlučili učiniti još ravnijim i prilagođenijim. Tako smo, korak po korak, došli do ovoga gdje smo sada.
Kroz osobna iskustva i susrete s ljudima koji se na svakom koraku suočavaju s barijerama, shvatila sam koliko im je zapravo teško pronaći bazičnu sigurnost, mir i dostojanstvo na odmoru. Odlučila sam da naš smještaj neće biti samo ‘jedan u nizu’, već mjesto gdje prepreka jednostavno neće biti.
Jeste li imali podršku države ili županije?
– Prilagodba je iziskivala velika financijska sredstva i godine rada. Specifična oprema, poput mobilnog dizala za bazen, rampi, prilagođene kupaonice bez pragova, odgovarajuće širine vrata i visine namještaja, iznimno je skupa. Tužna sam, ali i ljuta, jer se osnovne potrebe ljudi u kolicima ili obitelji s djecom s teškoćama u razvoju u našem društvu prečesto tretiraju kao luksuz ili vlastiti hir, a ne kao osnovna ljudska potreba.
Što se tiče podrške države, županije ili lokalnih institucija – nismo imali nikakvu financijsku podršku, niti smo je tražili. Radimo i ulažemo kada možemo i koliko nam mogućnosti dozvoljavaju. Ovo je u punom smislu riječi naš obiteljski posao i naš zajednički projekt.
Sve što vidite u našem smještaju isključivo je rezultat rada mog supruga Mate – moje ideje i njegov trud, uz stopostotno vlastito ulaganje. No, u svemu ovome nismo sami. Naše kćeri daju onaj najvažniji, ljudski pečat u radu s gostima. Kći Tara nam izuzetno puno pomaže u komunikaciji s gostima s njemačkog govornog područja, dok kći Iskra naše mlađe goste s puno ljubavi upoznaje sa svim čarima i ljepotama naših Bibinja. Kada gost stigne kod nas, on ne dobiva samo prilagođen prostor, on dobiva toplinu cijele naše obitelji koja mu je na raspolaganju 24 sata dnevno.
S kojim ste se izazovima i preprekama suočili u realizaciji svoje ideje?
– O birokraciji u Hrvatskoj ja nemam što puno reći pored svih onih ljudi s invaliditetom koji s njom svakodnevno vode ogromne borbe. Gdje su, primjerice, moji gosti iz Međimurja čekali znak pristupačnosti za automobil pune dvije godine.
Gdje drugi gosti pričaju o mukama oko dobivanja statusa roditelja njegovatelja.
Tu su i golemi financijski problemi jer naknade koje primaju ne pokrivaju ni osnovne potrebe, kao i ogromni troškovi privatnih rehabilitacija jer se na one državne čeka predugo ili im se ne odobrava dovoljan broj terapija koje donose pomak.
Moj moral i ljudskost mi jednostavno ne dopuštaju da pišem o svojim birokratskim poteškoćama pored svega onoga što ti ljudi prolaze svakodnevno.
Ipak, ako moram izdvojiti naš najveći tehnički izazov – najveća i najbolnija prepreka ne nalazi se u našem dvorištu, već izvan njega, u javnoj infrastrukturi.
Vi možete stvoriti savršen, svjetski prilagođen apartman, ali ako gosti u kolicima nemaju adekvatnu rampu za ulazak u more, pa moraju odlaziti na kupanje u druga mjesta, to nije inkluzivni turizam.
Kakav je interes za ljetovanjem u vašem apartmanu? Čime su gosti najviše zadovoljni tijekom boravka?
Interes je velik i upiti nam stižu stalno, jer je ovakvog smještaja na našoj obali kronično malo. Gosti su najviše zadovoljni mirom, slobodom kretanja i osjećajem da se napokon ne moraju snalaziti i improvizirati da bi obavili najosnovnije stvari.
Roditelji djece iz spektra autizma izuzetno su sretni što kod nas mogu biti opušteni i točno onakvi kakvi jesu po trenutnom raspoloženju, znajući da nikome ne smetaju.
Reakcije su izrazito emotivne, nerijetko bude i suza radosnica jer se kod nas napokon osjećaju ravnopravno. Gotovo svi naši gosti nam se vraćaju. Neki čak i dva puta u istoj sezoni, a neki, odmah po završetku godišnjeg odmora počnu uplaćivati rate kako i koliko mogu za sljedeće ljeto, jer financijski drugačije ne bi mogli to sebi priuštiti. Mi više nismo samo domaćini i gosti. Mi smo postali jedna velika, predivna obitelj i u kontaktu smo kroz cijelu godinu.
Koji su gosti najčešći?
– Oko 90 posto naših gostiju su osobe s teškim tjelesnim invaliditetom (korisnici invalidskih kolica), ali ugošćujemo i brojne obitelji s djecom s teškoćama u razvoju, primjerice iz spektra autizma, kojima je izuzetno važan miran, siguran i ograđen prostor.
Najveći broj gostiju su naši domaći ljudi iz Hrvatske. No, imamo i gostiju iz Bosne i Hercegovine, Austrije, Njemačke, Češke, a ove godine bilježimo i velik broj upita iz Engleske. Izuzetno sam ponosna što nas je nedavno svjetska organizacija Accessible World uvrstila na svoju kartu kao prvi takav smještaj u Hrvatskoj, što nam je dodatno otvorilo vrata gostima iz cijelog svijeta.
Koliko su iznajmljivači na području Zadarske županije spremni prilagoditi apartmane?
– Ne znam točnu brojku, ali očito vrlo malo, jer nas u cijeloj Hrvatskoj ima jako, jako malo. Pretpostavljam da razlog leži u izuzetno visokim troškovima prilagodbe ali i u nedostatku edukacije. Ljudi se često pribojavaju ući u ovaj segment jer misle da je to prekomplicirano. Bez sustavne edukacije teško će se išta promijeniti na bolje.
Također, financijski poticaji institucija bili bi više nego dobrodošli jer bi se time i osobama s invaliditetom omogućile pristupačnije cijene smještaja. Mnogima od njih tih nekoliko dana odmora predstavlja jedini izlazak iz teške svakodnevice koja se svodi isključivo na relaciju kuća-rehabilitacija-doktori.
Što biste poručili iznajmljivačima koji se odluče na inkluzivni turizam?
– Poručila bih im da se ne boje, jer je ovo najljepši, najtopliji i najhumaniji posao koji u turizmu možete raditi. Istina je da su financijska ulaganja velika i da je povrat sporiji, ali osjećaj kada vidite osmijeh na licu djeteta u kolicima koje se po prvi put u životu samostalno kupa u bazenu i kreće kroz dvorište, kad su roditelji sretni i mirni moje srce je tada puno radosti. Ipak, savjetujem im da se prije ikakvih građevinskih radova dobro educiraju i razgovaraju sa samim udrugama i osobama s invaliditetom.
I sama im rado stojim na raspolaganju sa svojim iskustvom kako bi te prilagodbe bile stvarne i funkcionalne, a ne samo ‘pro-forma na papiru’.
Može li Hrvatska biti prepoznata po inkuzivnom turizmu? Kako učiniti turizam dostupnijim osobama s invaliditetom?
– Hrvatska ima nevjerojatan potencijal ali trenutno smo jako daleko od titule pristupačne destinacije. Članica sam nekoliko svjetskih grupa u kojima osobe s invaliditetom traže preporuke za putovanja, pitaju koji su gradovi prilagođeni.Ja bih svim srcem željela preporučiti Zadar i svoje Bibinje, ali nažalost ne mogu.
Biti iskren je najmanje što ti ljudi zaslužuju! Da bismo to promijenili, inkluzivni turizam ne smije biti prepušten isključivo entuzijazmu nas pojedinaca. Država i lokalne zajednice moraju preuzeti svoj dio odgovornosti. Zašto se dio novca koji turističke zajednice uprihoduju ne bi reinvestirao u poboljšanje ove ponude? U prilagođavanje plaža, ulaza u more, javnih toaleta…
U koji muzej u okolici ja danas mogu poslati svoje goste? Na koji izlet? Zašto nemamo osigurano barem jedno prilagođeno kombi vozilo s rampom koje bi ove goste moglo prevesti od aerodroma do smještaja (a koristili bi ga kroz cijelu godinu i domaći ljudi s invaliditetom)?
Uz malo sinergije i zajedničkog truda možemo napraviti čuda,jer pristupačan turizam ne počinje na vratima apartmana,on počinje od ravnog pločnika, prilagođenog ulaza u more pristupačnog javnog toaleta, prilagođenih javnih sadržaja. Kada to shvatimo, postat ćemo uistinu otvorena i humana destinacija za sve ljude svijeta. Odavno je turizam prestao biti krevet i more.
