Andreja (52) i Tomislav Đurić (56) upoznali su se u Centru za odgoj i obrazovanje ‘Vinko Bek’, a svoju vezu okrunili su brakom prije 19 godina. Andreja je potpuno slijepa – vid je izgubila s 27 godina zbog dijabetesa – dok Tomislav danas ima samo 5 posto vida
Međutim, oštećenje vida ne sprečava ovaj bračni par da pokaže kreativnost koja ih je povezala. Redovito sudjeluju na Festivalu jednakih mogućnosti s Tomislavovim suvenirima od drveta, a prijašnjih godina i s predmetima od keramike. Osim užitka, izrada predmeta od drveta za Tomislava je i terapija, jer kao sudionik Domovinskog rata pati od PTSP-a.
– Moji počeci u umjetničkom stvaralaštvu bili su prije Domovinskog rata. Slikao sam i izrađivao skulpture od gline. Jako mi puno znači da i danas mogu izrađivati predmete, jer sam kroz taj rad uključen u društvo. U invalidskoj sam mirovini, kao i supruga. Naš bi život s mirovinom bio teži da smo samci, jer je mirovina mala – rekao je Tomislav te naglasio da su supruga i on jedno drugom velika podrška, a podrška su im i njihovi prijatelji.
Poručio je da je važno razbiti predrasude prema osobama s invaliditetom. Stoga je sretan što postoji događaj kao Festival jednakih mogućnosti, koji doista izjednačuje mogućnosti.
– Živjeti s dijabetesom od sedme godine nije bilo lako, a sljepoća kao posljedica bolesti bacila me u očaj. To je za mene bio vrhunac tragedije. Trebalo mi je vremena da se pomirim sa sljepoćom, da prihvatim život s njom. Krenula sam 2001. godine na rehabilitaciju u Centar za odgoj i obrazovanje ‘Vinko Bek’. Naučila sam se kretati uz pomoć bijelog štapa. Tamo sam počela izrađivati i predmete od gline – ispričala je Andreja.
Gubitkom vida Andreja je ostala bez posla tajnice u jednoj tvrtki, što ju je vrlo pogodilo.
– Nažalost, 2000. godine nije bilo čitača zaslona kao danas i nisu mi mogli ponuditi adekvatan posao, te je procijenjeno da sam nesposobna za rad i umirovili su me. Da je tada bilo čitača zaslona, možda bih i danas radila – voljela bih da sam mogla biti korisna sebi i društvu – rekla je Andreja.
Srećom, zadovoljstvo je pronašla u izradi predmeta, čime pokazuje da invaliditet ne ograničava osobu čak niti u stvaralaštvu. Andreja je istaknula da izrada rukotvorina obogaćuje njezin život i život njezina supruga.
