Ovo sam pisala da ljudi koji nemaju fizičke teškoće shvate koliko su sretni, a često to ni ne primjećuju. Zato da oni koji imaju teškoće vide da ih imam i ja pa ćemo ih zajedno pretresati, komentirati, i bit će nam lakše
Svi već znate da sam osoba sa stopostotnim tjelesnim oštećenjem, a da postoji i veći postotak vjerojatno bih ga imala. Znate vjerojatno i da mi je grah pao na cerebralnu paralizu koja mi nije taknula valjda jedino u kosu, ali nju propisno uništavam blajhom i možda uskoro budem pisala o tome gdje nabaviti dobru periku. Šalu i periku na stranu jer vam želim, bez cenzure, opisati svoj komadić dana. Možete i bez toga, znam, ali ipak vam želim nešto poručiti, možda pomoći nekome da preživi svoj dan, možda nekome pokazati koliko neprimjetne sreće ima u svom, običnom danu.
Jutro je, budim se, provjeravam je li i gospođica kćer u drugoj sobi budna jer mora u školu. Ne mogu se sama ustati pa je dozivam, ona se javlja, odlazi u kupaonu jer je vezana za polazak busa, ja nisam, barem ne ovaj put i ne u isto vrijeme pa ustajem kad ona ode i tu moj dan počinje.
Najprije zovem tatu na mobitel – jer već sam rekla, ne mogu sama ustati – on silazi s kata, a moj je mjehur već poprilično nervozan, uvijek je.
Tata dolazi i iskreno ne znam kako me još može dići jer sam gotovo jednako teška kao i on pa prvom prilikom moram kupiti dizalicu, sad je već nužno. Odlazim u kupaonu, piškim, idem pod tuš, sve mi je prilagođeno, ali opet cijelo vrijeme mora netko biti blizu, za slučaj pada ili dodavanja stvari, dopiranja do dijelova tijela koje ne mogu sama oprati. Kad je to gotovo, trebam pomoć i kod oblačenja. Dok se ja češljam ili nešto drugo, pokretni s kata mi rade kavu, ostavljaju doručak i odlaze dok ih ponovno ne pozovem mobitelom. Blaženi mobiteli.
U međuvremenu sto puta odlazim na WC, doslovno sto puta, i svaki odlazak traje 10 minuta pa ispada da mi se život svodi na školjku, ali ni to nije sve jer moram odvagnuti svaki pokret, svako pomicanje, pažljivo. Neki dan sam si zaboravila spustiti dasku i zamalo se našla na podu. Bilo je to najdužih pola sata koprcanja u mom životu, nastojanja da se vratim u kolica bez da roknem na pod, bila sam ljuta, bila sam tužna, bila sam umorna, bila sam krhka, srce mi je lupalo kao ludo od napora, ali uspjela sam, nisam pala. A sve zbog nespuštene daske!
Druga situacija je npr. mjesečnica i lopta. Zašto lopta, pitate se? E, pa loptom si razdvajam uspazmirane noge da mogu navući gaćice s uloškom i sve je dobro dok je lopta pri ruci, ali što kad nije? Eh, onda se opet koprcamo kao i svaki put kad mi nešto padne na pod. Ništa ne mogu podići, ni doseći automatizmom, sve traži koprcanje, sve traži veliki napor, ponekad suze, ponekad bijes, bespomoćnost… I tako iz dana u dan, iz situacije u situaciju.
Osim ovih pokućnih radnji, vezanih za jutro, izlasci iz kuće zaslužuju poseban tekst nekom novom zgodom jer ovo što sam do sad napisala nekome bi bilo dovoljno za svratiti do Vrapča prijepodne, a tek sam samo obavila jutarnju higijenu, malo počistila sebe i oko sebe. Gdje je još sve ono Što moram u danu – biti dobar radnik, biti mama tinejdžerice, razumna, normalna, raspoloživa… A sve na kotačima.
Zašto sam ovo pisala, tek malo zagrebala u probleme i dala vam svoju intimu? Zato da oni koji nemaju ovakve teškoće shvate koliko su sretni, a često to ni ne primjećuju. Zato da oni koji imaju teškoće vide da ih imam i ja pa ćemo ih zajedno pretresati, komentirati i bit će nam lakše, a odlazak u Vrapče prijepodne meni još uvijek nije opcija jer nakon što se izmučim kao konj, po potrebi i dobro isplačem, shvatim da sam i ja sretna, jer koliko god teško bilo, nešto mogu sama. Mnogi ne mogu ni toliko.
