Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Kada korisniku psa pomagača zabrane ulazak u trgovinu, ustanovu ili drugi javni prostor, ne zabranjuju ulazak samo psu. Zabranjuju čovjeku ravnopravno sudjelovanje u društvu

Poslušaj članak

Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet u posljednje vrijeme pokušava upozoriti javnost na neugodna iskustva koja proživljavaju korisnici pasa pomagača, ali i onih koji te pse socijaliziraju kako bi jednom postali pomagači.

Novinari In Portala čuli su više svjedočanstava socijalizatora pasa i osoba s invaliditetom koji često nisu mogli obaviti i najobičniju kupnju u trgovini, a da pritom nisu postali predmetom ničim isprovocirane ljutnje, pa i vrijeđanja od strane ljudi koji ili ne poznaju zakone ili naprosto ne vole pse.  

Stoga smo ovih dana posjetili Hrvatsku udrugu za školovanje pasa vodiča i mobilitet koji su na potvrdili da i njihovi korisnci te socijalizatori prijavljuju slučajeve diskriminacije u javnim prostorima. Kršenja Zakona o korištenju psa pomagača više nisu samo incidentna nego gotovo pa uobičajena pojava.

– Pas pomagač nije kućni ljubimac. On je partner osobi s invaliditetom ili djetetu s teškoćama u razvoju. Pomaže mu da se kreće, bude sigurnije, samostalnije i aktivnije. Njegova prisutnost nije pitanje dobre volje zaposlenika, voditelja objekta ili zaštitara – pravo pristupa javnim prostorima zakonski je uređeno.

Pa ipak, u Hrvatskoj korisnici pasa pomagača i dalje se susreću sa zabranama, nerazumijevanjem i situacijama u kojima moraju dokazivati ono što im već zakonski  pripada. A svaka takva situacija ostavlja trag – kažu nam u spomenutoj Udruzi za pse pomagače.

– Zamislite da krenete liječniku, u trgovinu, restoran ili u zoološki vrt. Ne tražite nikakav poseban tretman. Samo želite ući kao i svi drugi. Sa sobom imate svog psa pomagača – psa koji je školovan upravo zato da vam omogući veću zdravstvenu sigurnost, samostalnost I mobilnost.

A onda na vratima čujete: ‘Ne možete unutra.’

Objašnjavate da je pas pomagač. Pokazujete radnu iskaznicu. Pokušavate objasniti zakon.

Ali odgovor je i dalje – ne.

U tom trenutku ne osjećate samo ljutnju. Tu su poniženje, nemoć, nevjerica, osjećaj diskriminacije i pitanje: ‘Zašto se meni ovo ponovno događa?’ Umjesto da se bavite onime zbog čega ste došli, prisiljeni ste boriti se za pravo da uopće budete tamo.

Jedan je korisnik u poslovnici trgovine  doživio upravo takvu situaciju. Unatoč predočenoj radne iskaznici psa pomagača i osobnih dokumentima, pokušano mu je uskratiti plaćanje jer je sa sobom imao psa. Kao razlog navedena je oznaka zabrane ulaska psima. Događaj je za korisnika bio toliko stresan da je nakon izlaska iz trgovine, zbog stresa, javne sramote i neugodnosti, sjeo na klupu i pokušavao se smiriti.

To nije samo ‘nesporazum’.

To je situacija u kojoj osoba mora dokazivati svoje pravo umjesto da ga jednostavno ostvaruje.

Slična se pitanja otvaraju i u drugim javnim prostorima. Zabrana ulaska korisnicima pasa pomagača i pasa vodiča u Zoološki vrt u Zagrebu još je jedan primjer koji pokazuje koliko je stvarna dostupnost javnih sadržaja daleko od deklarativne uključivosti.

Problem se pojavljuje čak i u sustavu socijalne skrbi. Korisniku psa pomagača u Područnom uredu Maksimir nije bio omogućen ulazak sa psom u službene prostorije. Iako su djelatnici bili ljubazni  sama činjenica da je korisnik morao ostaviti psa na ulazu pokazuje da nedostatak informiranosti može biti prepreka ostvarivanju zakonskog prava.

Ali postoji i drugačiji put.

Nedavni primjer iz KBC-a Zagreb Rebro, Klinike za onkologiju, pokazao je kako bi stvari trebale izgledati.

Korisnik je na zakazani pregled došao u pratnji svog psa pomagača Nore – bez prethodne najave da pas dolazi s njim. Nije bilo negodovanja, propitivanja ni traženja dodatnih objašnjenja. Nora je jednostavno prihvaćena kao ono što jest: pas pomagač i sastavni dio života  korisnika.

Štoviše, članovi onkološkog tima pitali su smiju li se fotografirati s Norom kako bi fotografiju pokazali na konziliju, jer je to bio prvi put da je pas pomagač došao na Kliniku.

Nisu tražili problem. Prepoznali su čovjeka. I prihvatili njegovog partnera.

Upravo takav odnos treba postati standard.

Korisnik psa pomagača ne bi smio svaki put iznova objašnjavati zašto njegov pas smije ući. Ne bi smio biti prisiljen pokazivati dokumente, raspravljati sa zaštitarom ili moliti za iznimku. Pravo ne prestaje biti pravo zato što osoba na ulazu za njega ne zna.

Zato je edukacija ključna. Jedna jasna informacija zaposleniku može spriječiti neugodnu situaciju. Jedna interna uputa može spriječiti diskriminaciju. A malo razumijevanja može značiti ogromnu razliku u životu osobe s invaliditetom.

Ne tražimo privilegiju. Ne tražimo poseban ulaz. Ne tražimo poseban tretman.

Tražimo samo ono što bi trebalo biti potpuno normalno:

da osoba s invaliditetom sa svojim psom pomagačem može ući tamo gdje ulaze i svi drugi.

Jer kada zatvorite vrata psu pomagaču, ne zatvarate ih samo psu.

Zatvarili ste ih čovjeku.

A društvo koje želi biti uključivo mora naučiti – otvarati vrata, a ne stvarati nove prepreke.

Želite pomoći da se vrata otvaraju, a ne zatvaraju? Podržite rad Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet donacijom, uključite se kao volonter ili zatražite edukaciju za svoju ustanovu, tvrtku ili zaposlenike. Zajedno možemo znanje pretvoriti u razumijevanje, a razumijevanje u stvarnu ravnopravnost – poručuju iz Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet.

Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

U organizaciji Društva multiple skleroze Grada Zagreba prošli petak održan je okrugli stol na kojem su predstavljeni rezultati i aktivnosti projekta ‘MS Balans – Tijelo i um za neovisno življenje’

Poslušaj članak

Riječ je o jednogodišnjem projektu koji je usmjeren na poboljšanje kvalitete života osoba s MS-om kroz holistički pristup zdravlju, a financiran je sredstvima Grada Zagreba.

Izvršna voditeljica Ureda i razvojnih programa Društva MS Grada Zagreba Dijana Kocijan istaknula je da hvalevrijedan projekt uz fizikalnu terapiju sadrži aktivnosti usmjerene na očuvanje mentalnog zdravlja i osnaživanje korisnika za što samostalniji život u zajednici, kao što su edukacije i radionice, stručno vođena psihoterapijska grupa i prilagođene društvene aktivnosti.

U sklopu projekta za korisnike koji ne mogu dolaziti na individualni fizioterapijski tretman osmišljen je online program vježbi. Kocijan je izrazila uvjerenje da će se projekt nastaviti s obzirom na važnost individualne fizioterapije za osobe s MS-om.

Fizioterapeutkinja Karla Kesić pojasnila je da pravilno dozirano vježbanje može smanjiti osjećaj umora i povećati razinu energije te pomoći u smanjenju osjećaja ukočenosti, očuvanju opsega pokreta i lakšem svakodnevnom funkcioniranju. Stoga se posebna pozornost tijekom provedbe projekta posvetila individualnim vježbama.

Nakon početne procjene za svakog je korisnika izrađen individualizirani plan vježbi, prilagođen njegovim željama, potrebama i mogućnostima. Najčešće poteškoće kod korisnika bili su umor, spasticitet, slabost jedne strane tijela, problemi s hodom, poremećaj ravnoteže, trnci i promjena osjeta te smanjena fina motorika šake.

Od projektom predviđenih 35 korisnika fizikalnu terapiju prošlo je 56 korisnika, dok je od planiranih 100 vježbi odrađeno 287. Vježbe su kombinirane s primjenom lasera i ultrazvuka, što je rezultiralo pozitivnim učinkom.

– Ovi rezultati potvrđuju veliki interes i potrebu za fizioterapijskim uslugama, a to opravdava nastavak i daljnji razvoj ovakvih programa – rekla je Kesić.

Navela je i određene izazove tijekom provedbe projekta kao što su potreba za dodatnom rehabilitacijskom opremom, nedostatak većeg prostora, čime je onemogućena optimalna provedba svih aktivnosti, primjerice nekih vježbi, veliki interes korisnika u odnosu na raspoložive kapacitete i broj termina te osiguravanje kontinuiteta terapije.

Na okruglom stolu svoja iskustva podijelili su članovi Društva MS Grada Zagreba koji su se složili da je fizikalna terapija imala pozitivne učinke na očuvanje funkcionalnosti, samostalnosti i kvalitete života, ali bi se umjesto jednom svaka dva tjedna ili jedanput tjedno trebala češće provoditi.

– Prošla sam vježbe ravnoteže, koordinacije i hoda kojima sam postigla sigurniji i kvalitetniji hod te bolju ravnotežu. Osim što sam jedanput tjedno dolazila na vježbe u Društvo, vježbam svaki dan kod kuće i odlazim u teretanu – ispričala je Marija Balen, koja s multiplom sklerozom živi pet godina.

Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Želimo pokazati da gluhosljepoća nije prepreka za ostvarivanje želja, talenata i potencijala te da uključivo društvo možemo graditi samo ako jedni druge upoznajemo i slušamo, kažu iz Udruge gluhoslijepih osoba Grada Zagreba

Poslušaj članak

Udruga gluhoslijepih osoba Grada Zagreba već se dva desetljeća sustavno bori da gluhosljepoća kao jedinstveni, specifični invaliditet bude vidljivija u javnom prostoru.

S tim je ciljem zagrebačka Udruga gluhoslijepih jučer u Muzeju suvremene umjetnosti organizirala Dan otvorenih vrata na kojemu je javnost upoznala sa životom, iskustvima i položaju gluhoslijepih osoba u Lijepoj Našoj.

Valja napomenuti kako je zagrebačka udruga članica Hrvatskog saveza gluhoslijepih osoba Dodir.

I premda je Hrvatska uložila značajne napore u zakonodavnom smislu, svakodnevica gluhoslijepih osoba i dalje je obilježena borbom s birokracijom i manjkom stručnog kadra, ponajprije nedostatkom komunikacijskih posrednika.

– Na sreću, mi se nekako nosimo s tim problemom manjka komunikacijskih posrednika, ali ipak se i dalje suočavamo s nizom izazova, pa i onih birokratske prirode. Svejedno, u ovih dvadeset godina postojanja naše udruge bilježimo pozitivne pomake kada je riječ o položaju i pravima gluhoslijepih osoba u Hrvatskoj, posebno u zakonodavstvu, za što najveće zasluge svakako pripadaju Savezu Dodir – kaže nam Ida Ivanović Friganović, voditeljica ureda i prevoditeljica za gluhoslijepe osobe.  

Za neupućene, Savez Dodir je glavni pokretač pozitivnih promjena za gluhoslijepe u zemlji koji, uz sve ostalo, uporno djeluje na podizanju svijesti javnosti o ovom obliku invaliditeta, a usto je i inicijator obilježavanja Mjeseca gluhosljepoće u lipnju.

– Dan otvorenih vrata za nas je puno više od predstavljanja našeg rada. To je prilika da se ljudi upoznaju, razgovaraju i međusobno bolje razumiju. Želimo pokazati da gluhosljepoća nije prepreka za ostvarivanje želja, talenata i potencijala te da uključivo društvo možemo graditi samo ako jedni druge upoznajemo i slušamo – kažu iz Udruge gluhoslijepih osoba Grada Zagreba.

Gluhosljepoća nije puki zbroj oštećenja vida i sluha, već zasebna teškoća koja zahtijeva posebne komunikacijske sustave i oblike podrške, rečeno je na jučerašnjem događanju. Informativna i poučna na jučerašnjem Danu otvorenih vrata bila je Živa knjižnica, svojevrsni debatni klub na kojoj su posjetitelji imali priliku razgovarati izravno s gluhoslijepim osobama i upoznati njihove životne priče i iskustva.