Film ‘Sitni lopovi’, dugometražni igrani prvijenac redatelja i scenarista Mate Ugrina, osvojio je nagradu FIPRESCI Međunarodnog udruženja filmskih kritičara na 60. Međunarodnom filmskom festivalu u Karlovim Varima

Poslušaj članak

Udruženje kritičare je ‘Sitne lopove’ proglasilo najboljim filmom programa Proxima, izvijestio je Hrvatski audiovizualni centar.

– Ovaj impresivan dugometražni prvijenac pronalazi dubinu i ljepotu u životima koji prečesto ostaju nevidljivi. Kroz bogato oblikovanu atmosferu, strpljivu opservaciju i zavodljiv osjećaj misterija, redatelj stvara suptilan, univerzalan portret generacije uhvaćene između ekonomskih teškoća, narušenih međuljudskih odnosa te potrage za pripadanjem i dostojanstvom – ističe se u obrazloženju nagrade.

– Riječ je o ljetnom filmu s mračnim obratom koji označava dolazak uzbudljivog novog autorskog glasa europske kinematografije – ocijenio je žiri u kojemu su bili Wellington Almeida, Laura Arias, Shiva Fouladi, Isabel Jacobs, Marita Nyrhinen i Giuseppe Sedia.

Međunarodno udruženje filmskih kritičara FIPRESCI dodjeljuje dvije nagrade, jednu filmu iz natjecateljskog programa za Kristalni Globus te jednu filmu iz programa Proxima, djelima koja na najbolji način promiču filmsku umjetnost te potiču razvoj novog i mladog filma.

Film ‘Sitni lopovi’ govori o Riju, tihom mladiću iz središnje Istre koji uz posao u hotelu povremeno krade, dok se kod kuće sukobljava s bakom oko skrbi za djeda oboljelog od demencije. Kada ga sezonska radnica Andrea uhvati na djelu, predlaže mu da udruže snage i okradu njezine imućne klijentice.

Glume Gavrilo Jović, Tea Ljubešić, Snježana Sinovčić-Šiškov, Izudin Bajrović, Lana Meniga i Lana Barić.

Za kameru je bio zadužen Ivan Marković, za scenografiju Liberta Mišan, a za kostimografiju Milica Kolarić. Oblikovanje zvuka potpisuje Olivier Voisin, a majstorica maske je Sanja Rivić.

Producenti filma su Daria Blažević i Mate Ugrin, a realiziran je u produkciji Umjetničke organizacije Kadromat iz Hrvatske, u koprodukciji s kućama iz Francuske, Njemačke i Srbije.

Nagrađena i hrvatska koprodukcija ‘Tri tjedna kasnije’

Manjinska hrvatska koprodukcija nastala u koprodukciji s hrvatskom Kinoramom, ‘Tri tjedna kasnije’ Miroslava Terzića osvojila je na češkom festivalu nagradu Europa Cinemas Label za najbolji film iz glavnog natjecanja koju dodjeljuje mreža kinoprikazivača Europa Cinemas.

Kako je obrazloženo, žiri je taj film osvojio već prvim kadrom i zadržao njihovu pozornost do samoga kraja, ansambl glumaca ostvario je iznimno snažne i autentične izvedbe u priči o životima današnjih adolescenata iz njihove vlastite perspektive, dopuštajući da upravo njihovi glasovi i pogledi oblikuju narativ na uvjerljiv i autentičan način, a u samom središtu filma nalazi se dinamika skupine.

– Redateljski postupak Miroslava Terzića impresivan je u svakom segmentu filmskog zanata. Film nas poziva da uistinu čujemo mlade, budemo uz njih i ne okrećemo glavu – rekli su članovi žirija Sophie Jansen, Nataša Jurčová Findrová i Grégory Le Perff.

Film prati skupinu srednjoškolaca koji tri tjedna nakon tragičnog gubitka školskog kolege odlaze na maturalno putovanje, tijekom kojega, umjesto da pobjegnu od svakodnevice, postupno otvaraju pitanja odgovornosti, šutnje, vršnjačkog nasilja i kolektivne krivnje.

Osim Terzića, scenarij za film potpisuju Vladimir Arsenijević i Bojan Vuletić. Direktor fotografije je Damjan Radovanović, montažer Marko Ferković, scenografkinja Sandra Subić, a kostimografkinja Dejana Sremčević.

Glavne uloge imaju Jovan Ginić, Anđela Alavirević, Branislav Trifunović, Tihana Lazović i Klara Hrvanović.

Na festivalu je prikazan još jedan hrvatski film, kratkometražni igrani ‘Rahlo’ redatelja i scenarista Joze Schmucha, koji je bio prikazan u programu Future Frames što okuplja deset nedavnih diplomantica i diplomanata europskih filmskih škola.

Međunarodni festival u Karlovim Varima, koji je ove godine održan od 3. do 11. srpnja, jedan je od najstarijih i najprestižnijih filmskih festivala u Europi na kojem se prikazuje više od 200 naslova te je jedan od akreditiranih festivala s dugometražnom konkurencijom FIAPF-a, što ga stavlja uz bok festivala u Cannesu, Veneciji, Berlinu i Locarnu.

Dana 3. srpnja 2026. godine, svečano je otvorena izložba ‘Taktilne priče’. Izložba je rezultat ‘Kreativne radionice’ Udruge slijepih Primorsko-goranske županije koja kontinuirano djeluje od 2005. godine, a koju vodi likovni pedagog Mirjana Marin

Poslušaj članak

Cilj je ‘Kreativne radionice’ pružiti mogućnost likovnog izražavanja osobama s oštećenjem vida, a da se istovremeno potakne društvena zajednica na ravnopravniji odnos prema osobama  s invaliditetom.

Pored mogućnosti kreativnog izražavanja djelovanjem u radionici članovima se pruža psihološka podrška i mogućnost kvalitetnog organiziranja slobodnog vremena.

Izložba je otvorena kroz bogati program događanja, a na kojem su, između ostalih, sudjelovali i kastavski glazbeni umjetnik Miodrag Zajc kroz glazbene nastupe te spisateljica Vesna Miculinić Prešnjak kroz literarne nastupe.

Udruga slijepih Primorsko-goranske županije je do sada imala brojne izložbe likovnih radova, a koje su se održavale u pojedinim gradovima Primorsko-goranske županije. Izložba je organizirana u suradnji s Turističkom zajednicom Grada Rijeke te je otvorena za posjetitelje od 3. do 19. srpnja 2026. godine, od ponedjeljka do nedjelje, u vremenu od 9 do 20 sati.

Otvorenje izložbe ‘Taktilne priče’ je, u ime institucije Pravobranitelja za osobe  s invaliditetom, podržala svojim dolaskom savjetnica pravobranitelja za osobe  s invaliditetom iz Područnog ureda u Rijeci, Klara Senčanin.

Izvor: posi.hr

Ponekad jedna pjesma nije samo pjesma. Ponekad je to način da čovjek ostane živ u pričama, navikama, mirisu kave koja se tri puta digne i u jeziku kojim je govorio cijeli život

Poslušaj članak

Postoje pjesme koje nastanu iz mašte, a postoje i one koje nastanu iz života. ‘Imel je sreće, ali ni bil sretan’ pripada ovoj drugoj vrsti. Njezini stihovi nastali su iz sjećanja na Milivoja Cetinu – Mila, čovjeka čiji se život teško može sažeti u nekoliko rečenica, a još teže objasniti.

Na poleđini jedne stare fotografije, na kojoj mladi Milo pozira naslonjen na svoje limene ljubimce, ostala je zapisana rečenica: ‘Imel je sreće, ali ni bil sretan.’ Upravo je ona godinama poslije postala naslov pjesme.

Milo je bio osebujan čovjek. Privatnik u nekadašnjoj Jugoslaviji, bonvivan koji je volio automobile, restorane, more i film. Bio je gospodin po držanju, ne po podrijetlu. Nikada nije natočio gorivo, a da nije ostavio izdašnu napojnicu, nikada nije otišao iz banke bez nekoliko novčanica za službenicu na šalteru. Iz kuće nije izlazio neobrijan, neispeglane košulje ili bez omiljenog mirisa. Svaka crta na odijelu bila je besprijekorna.

Bio je zaljubljenik u kino, gotovo ritualno odlazio gledati filmove, a ljeto je započinjao na plaži već u sedam ujutro, mnogo prije nego što su postojala upozorenja o štetnosti sunca. Godinama nije propuštao nijedan broj ‘Novog lista’. Razumio je hrvatski književni, slovenski, talijanski, njemački i ruski, ali govorio je isključivo – čakavski. Toliko prirodno da se jednom u Münchenu sasvim dobro sporazumio s turskim taksistom, dok je ostatak obitelji bio uvjeren da se izgubio.

Njegove su šutnje često govorile više od riječi. Na neugodne ljude, ružne postupke ili nepravdu nije odgovarao svađom nego – tišinom. Bila je to njegova najveća snaga.

Ostale su i brojne anegdote. Kada ga je jedna studentica upitala: ‘Znači, svi ste pušači… i vi, barba Milo?’, mirno je odgovorio: ‘Ne… ja pijem.’

Vjerovao je da svi muškarci u njegovoj obitelji umiru sa 69 godina pa je, već u šezdeset četvrtoj, unuku dao sašiti skupo tamnoplavo odijelo. Dječak ga je, srećom, nosio na rođendane i plesove u Staroj Sušici, a Milo je poživio još godinama.

Jednom je, na putovanju brodom, restoran bio zatvoren, a pedesetak putnika ostalo bez hrane. Konobar je prošao pokraj svih i zaustavio se upravo pred Milom: ‘Recite, što biste vi?’ ‘Ako more, ja bin jedan sendvič od pršuta.’ Sendvič je stigao, a kada ga je htio platiti, konobar mu je samo vratio novac. Kao da su se neke lijepe slučajnosti uvijek nekako lijepile za njega.

Možda je upravo zato nastala ona rečenica – imao je sreće. Ali o onom drugom dijelu, o sreći koja se ne može kupiti ni dobiti na nagradnoj igri, nikada nije govorio. Ne govori ni njegova kći. Taj je dio ostao između njega i njega samoga.

Na osmu godišnjicu njegove smrti nastala je i glazbena priča koja nosi isto ime. Pjesmu ‘Imel je sreće, ali ni bil sretan’ otpjevao je Kristijan Trampuž, napisala je Marina Cetina, glazbu i aranžman potpisuje Duško Rapotec Ute, harmoniku svira Aleksandar Valenčić, gitare Emir Grozdanić, a prateće vokale Sandra i Aleksandar Valenčić. Pjesma je snimljena 21. ožujka 2026. u studiju KT, dok je videospot realiziran u Kastvu tijekom svibnja 2026. u produkciji Igora Modrića i Roberta Kalčića (Pro-Rec), uz kadrove iz arhive Storyblocks.

Pokrovitelji spota su Grad Kastav i Pro-Rec, medijski pokrovitelji Radio Kastav, Radio Labin, Običan Radio Mostar i Novinet TV, a službeni fotograf Foto Kurti.

Ponekad jedna pjesma nije samo pjesma. Ponekad je to način da čovjek ostane živ u pričama, navikama, mirisu kave koja se tri puta digne i u jeziku kojim je govorio cijeli život. Takvi ljudi zapravo nikada ne odu.

Spot je dostupan ovdje.