Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Kada korisniku psa pomagača zabrane ulazak u trgovinu, ustanovu ili drugi javni prostor, ne zabranjuju ulazak samo psu. Zabranjuju čovjeku ravnopravno sudjelovanje u društvu

Poslušaj članak

Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet u posljednje vrijeme pokušava upozoriti javnost na neugodna iskustva koja proživljavaju korisnici pasa pomagača, ali i onih koji te pse socijaliziraju kako bi jednom postali pomagači.

Novinari In Portala čuli su više svjedočanstava socijalizatora pasa i osoba s invaliditetom koji često nisu mogli obaviti i najobičniju kupnju u trgovini, a da pritom nisu postali predmetom ničim isprovocirane ljutnje, pa i vrijeđanja od strane ljudi koji ili ne poznaju zakone ili naprosto ne vole pse.  

Stoga smo ovih dana posjetili Hrvatsku udrugu za školovanje pasa vodiča i mobilitet koji su na potvrdili da i njihovi korisnci te socijalizatori prijavljuju slučajeve diskriminacije u javnim prostorima. Kršenja Zakona o korištenju psa pomagača više nisu samo incidentna nego gotovo pa uobičajena pojava.

– Pas pomagač nije kućni ljubimac. On je partner osobi s invaliditetom ili djetetu s teškoćama u razvoju. Pomaže mu da se kreće, bude sigurnije, samostalnije i aktivnije. Njegova prisutnost nije pitanje dobre volje zaposlenika, voditelja objekta ili zaštitara – pravo pristupa javnim prostorima zakonski je uređeno.

Pa ipak, u Hrvatskoj korisnici pasa pomagača i dalje se susreću sa zabranama, nerazumijevanjem i situacijama u kojima moraju dokazivati ono što im već zakonski  pripada. A svaka takva situacija ostavlja trag – kažu nam u spomenutoj Udruzi za pse pomagače.

– Zamislite da krenete liječniku, u trgovinu, restoran ili u zoološki vrt. Ne tražite nikakav poseban tretman. Samo želite ući kao i svi drugi. Sa sobom imate svog psa pomagača – psa koji je školovan upravo zato da vam omogući veću zdravstvenu sigurnost, samostalnost I mobilnost.

A onda na vratima čujete: ‘Ne možete unutra.’

Objašnjavate da je pas pomagač. Pokazujete radnu iskaznicu. Pokušavate objasniti zakon.

Ali odgovor je i dalje – ne.

U tom trenutku ne osjećate samo ljutnju. Tu su poniženje, nemoć, nevjerica, osjećaj diskriminacije i pitanje: ‘Zašto se meni ovo ponovno događa?’ Umjesto da se bavite onime zbog čega ste došli, prisiljeni ste boriti se za pravo da uopće budete tamo.

Jedan je korisnik u poslovnici trgovine  doživio upravo takvu situaciju. Unatoč predočenoj radne iskaznici psa pomagača i osobnih dokumentima, pokušano mu je uskratiti plaćanje jer je sa sobom imao psa. Kao razlog navedena je oznaka zabrane ulaska psima. Događaj je za korisnika bio toliko stresan da je nakon izlaska iz trgovine, zbog stresa, javne sramote i neugodnosti, sjeo na klupu i pokušavao se smiriti.

To nije samo ‘nesporazum’.

To je situacija u kojoj osoba mora dokazivati svoje pravo umjesto da ga jednostavno ostvaruje.

Slična se pitanja otvaraju i u drugim javnim prostorima. Zabrana ulaska korisnicima pasa pomagača i pasa vodiča u Zoološki vrt u Zagrebu još je jedan primjer koji pokazuje koliko je stvarna dostupnost javnih sadržaja daleko od deklarativne uključivosti.

Problem se pojavljuje čak i u sustavu socijalne skrbi. Korisniku psa pomagača u Područnom uredu Maksimir nije bio omogućen ulazak sa psom u službene prostorije. Iako su djelatnici bili ljubazni  sama činjenica da je korisnik morao ostaviti psa na ulazu pokazuje da nedostatak informiranosti može biti prepreka ostvarivanju zakonskog prava.

Ali postoji i drugačiji put.

Nedavni primjer iz KBC-a Zagreb Rebro, Klinike za onkologiju, pokazao je kako bi stvari trebale izgledati.

Korisnik je na zakazani pregled došao u pratnji svog psa pomagača Nore – bez prethodne najave da pas dolazi s njim. Nije bilo negodovanja, propitivanja ni traženja dodatnih objašnjenja. Nora je jednostavno prihvaćena kao ono što jest: pas pomagač i sastavni dio života  korisnika.

Štoviše, članovi onkološkog tima pitali su smiju li se fotografirati s Norom kako bi fotografiju pokazali na konziliju, jer je to bio prvi put da je pas pomagač došao na Kliniku.

Nisu tražili problem. Prepoznali su čovjeka. I prihvatili njegovog partnera.

Upravo takav odnos treba postati standard.

Korisnik psa pomagača ne bi smio svaki put iznova objašnjavati zašto njegov pas smije ući. Ne bi smio biti prisiljen pokazivati dokumente, raspravljati sa zaštitarom ili moliti za iznimku. Pravo ne prestaje biti pravo zato što osoba na ulazu za njega ne zna.

Zato je edukacija ključna. Jedna jasna informacija zaposleniku može spriječiti neugodnu situaciju. Jedna interna uputa može spriječiti diskriminaciju. A malo razumijevanja može značiti ogromnu razliku u životu osobe s invaliditetom.

Ne tražimo privilegiju. Ne tražimo poseban ulaz. Ne tražimo poseban tretman.

Tražimo samo ono što bi trebalo biti potpuno normalno:

da osoba s invaliditetom sa svojim psom pomagačem može ući tamo gdje ulaze i svi drugi.

Jer kada zatvorite vrata psu pomagaču, ne zatvarate ih samo psu.

Zatvarili ste ih čovjeku.

A društvo koje želi biti uključivo mora naučiti – otvarati vrata, a ne stvarati nove prepreke.

Želite pomoći da se vrata otvaraju, a ne zatvaraju? Podržite rad Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet donacijom, uključite se kao volonter ili zatražite edukaciju za svoju ustanovu, tvrtku ili zaposlenike. Zajedno možemo znanje pretvoriti u razumijevanje, a razumijevanje u stvarnu ravnopravnost – poručuju iz Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet.

Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Osobna svjedočanstva pomažu nam pokazati donositeljima odluka stvaran utjecaj prepreka s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom, poručuju iz Europskog foruma osoba s invaliditetom

Poslušaj članak

U zemljama zapadne hemisfere priuštivo stanovanje postalo je jednim od ključnih društvenih problema, pogotovu za mlade ljude i osobe s invaliditetom, dakako i unutar zemalja članica Europske unije.

I premda Europska komisija odavno upozorava na ovaj problem i ulaže neke napore da bi se problem i riješio – kako bi mladi ljudi ranije odlazili iz obiteljskog doma a osobe s invaliditetom osnažile za život izvan institucija – čini se kako do danas nisu učinjeni značajniji pomaci.

Razlog za zabrinutost jest i činjenica da još uvijek ne postoji registar koji bi barem djelomično ukazao na broj mladih i odraslih osoba s invaliditetom unutar EU-a koji se mogu podvesti pod kategoriju ‘stambenog siromaštva’.

Stoga je Europski forum za osobe s invaliditetom (EDF) pokrenuo anketu i istraživanje unutar kojeg prikuplja priče osoba s invaliditetom koje su se suočile s preprekama u potrazi za pristupačnim i prikladnim stanovanjem.

– Koristit ćemo ove priče kako bismo podržali naš zagovarački rad, uključujući našu kampanju o Zakonu o pristupačnom stanovanju. Osobna svjedočanstva pomažu nam pokazati donositeljima odluka stvaran utjecaj prepreka s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom. Kada reagirate, možete uključiti onoliko detalja koliko se osjećate ugodno dijeleći, poput pitanja što se dogodilo, gdje se to dogodilo i kako je to utjecalo na vas – kažu iz EDF-a.

Link na anketu: Istraživanje EDF-a o stambenim problemima osoba s invaliditetom – Ispunite obrazac

– Ispunjavanjem ove ankete slažete se da EDF može koristiti informacije koje navedete u zagovaračkim materijalima, uključujući članke na web stranici, dokumente o pravilima, izvješća, sadržaj društvenih medija i priopćenja za javnost. Kada pošaljete ovaj obrazac, on neće automatski prikupljati vaše podatke kao što su ime i adresa e-pošte, osim ako ga sami ne navedete. Stoga možete odabrati da ostanete anonimni.

– Hvala vam što podržavate naš rad za pristupačnije, priuštivije i inkluzivnije stanovanje diljem Europske unije – poručuje EDF.

Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

‘Bijela knjiga’ poziva na to da se pristupačnost i inkluzivni dizajn prepoznaju, dokumentiraju i komuniciraju kao bitna obilježja arhitektonske izvrsnosti, umjesto da ostanu na marginama profesionalnih narativa

Poslušaj članak

Suvremena arhitektura u Europskoj uniji nije pretjerano osjetljiva za inkluzivni dizajn, ako je vjerovati arhitektu Sotirisu Papadopoulosu, autoru tzv. bijele knjige Afa, publikaciji u kojoj zaključuje da pristupačnost javnih objekata za osobe s invaliditetom ne predstavlja bitan kriterij za arhitektonsku izvrsnost.

U svom radu Papadopoulos poseban osvrt daje na Nagradu Mies van der Rohe – Nagradu Europske unije za suvremenu arhitekturu – koja uglavnom prepoznaje ona arhitektonska rješenja i dizajnerska dostignuća u kojima se pristupačnost tretira tek sporadično, onako usput.

Pristupačnost i inkluzivni dizajn ostaju uglavnom nevidljivi čak i na najvišim razinama profesionalnog priznanja, navodi Papadopoulos u svojoj publikaciji sastavljenoj od niza studija koje ispituju pristupačnost i inkluziju u arhitektonskim medijima i diskursu.

Publikacija također predstavlja koncept sindroma ‘plavuše Barbie’, termin koji se koristi za opisivanje reprezentacijske kulture u kojoj arhitektonske slike normaliziraju pretpostavke o zdravoj osobi i čine invaliditet uglavnom nevidljivim.

– Objedinjavanjem svojih nalaza u jedan strateški argument, ‘bijela knjiga’ poziva na to da se pristupačnost i inkluzivni dizajn prepoznaju, dokumentiraju i komuniciraju kao bitna obilježja arhitektonske izvrsnosti, umjesto da ostanu na marginama profesionalnih narativa – zaključuje se u publikaciji.