Danas, na početku profesionalnog puta, Antonio koristi svoje znanje i iskustvo za dobrobit zajednice. Crtanje, slikanje i grafika ostaju njegov svijet, ali jednako tako i rad s ljudima
Antonio je rođen 17. studenog 1996. u Osijeku. Odrastao je u kvartu gdje su mirisi domaćih kolača, ljetne igre do kasno u noć i školska dvorišta bila dio svakodnevnog ritma. Djetinjstvo mu je bilo ispunjeno igrom, smijehom i maštom – dok mu život, u osmom razredu osnovne škole, nakon primanja redovnog cjepiva, nije okrenuo novu stranicu.
Tijelo koje je do tada bilo njegovo poslušno vozilo, odjednom je počelo kočiti. U mjesecima koji su slijedili, promjene su postajale sve vidljivije, a hodanje je polako ustupilo mjesto invalidskim kolicima. Već četrnaest godina svijet promatra iz te perspektive – ali nikada iz kuta poraza.
Njegov karakter – borben, uporan, kreativan – ostao je netaknut. Umjetnost je postala utočište, način da izrazi ono što riječima ponekad ne ide. Još u Osnovnoj školi Retfala bio je prihvaćen i voljen, a ta iskustva ravnopravnosti ostala su mu duboko urezana kao snaga kojom će kasnije savladavati životne prepreke.
– Upisao sam Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Osijeku, koja je već tada bila u potpunosti prilagođena osobama u kolicima. Iako su prepreke postojale, bile su isključivo arhitektonske, nikada emocionalne. Bio sam okružen ljudima koji su vjerovali u mene, a ja u njih. Srednjoškolske dane pamtim i po malim spačkama – poput ‘zapinjanja’ u školskom liftu kad bi bila matematika – i po kreativnosti koja nije poznavala granice – prisjeća se Antonio sa smijehom.
Upravo tada umjetnost ga je počela voditi prema priznanjima. Između 2016. i 2018. prima stipendiju za izvrsnost Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku. Godine 2018. dobiva godišnju Dekaničinu nagradu Akademije za umjetnost i kulturu za izložbe Iz druge perspektive i Grafički rit.
– Grafički rit moj je završni rad na preddiplomskom studiju Likovne kulture, inspiriran Kopačkim ritom, i postao je moja prva samostalna izložba u Art klubu Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku – kaže Antonio.
Linorez ga uvodi u svijet crno-bijelih kontrasta, dok mu bakropis, akvatinta i suha igla otvaraju prostor apstrakciji i temama inkluzije. U tim radovima nije bilo samo linija i boja – bilo je i osobne borbe, tihih pitanja i glasnih odgovora koje su posjetitelji mogli osjetiti, čak i bez riječi.
Na diplomskom studiju fokusira se na inkluziju, održivi razvoj i pristupačnost za osobe u kolicima. Diplomski radovi ‘Promicanje inkluzije kroz vizualne umjetnosti’ i ‘Darovitost i kreativnost djece s teškoćama’ donose mu 2020. nagradu za najbolji studentski rad Akademije i priznanje na izložbi Starter. Godinu kasnije stiže i pohvala magna cum laude za uspjeh tijekom studija, titula ‘Student koji je obilježio generaciju’ te još jedna stipendija za izvrsnost.
Njegovi radovi izlagani su u Zagrebu, Osijeku i Rijeci – od Iz druge perspektive i Create the Change, preko skupnih izložbi poput Bure baruta, ARTceleracija i Dnevnik Covid-19, pa sve do prestižnog Salona mladih 2022. Posebno se izdvaja izložba Samoregulacija, koja donosi art terapiju u prvi plan i prikazuje emocije onih čija tijela odstupaju od društvenih normi.
– Nakon završetka diplomskog studija, upisujem poslijediplomski specijalistički studij Kreativnih terapija, smjer Art terapija, pri Medicinskom fakultetu u Osijeku. Moja uvjerenost u moć umjetnosti kao terapijskog alata potvrđuje se kroz rad s djecom s teškoćama, osobama s invaliditetom, starijima, mladima u krizama i osobama pod kroničnim stresom. U radu koristim boju, pokret, simbol – načine izražavanja koji idu dublje od riječi – objašnjava Antonio.
Aktivno sudjeluje u projektima i konferencijama – od Zemlje bez granica i Kreativnih radionica za jačanje socijalnih vještina, do međunarodnih znanstvenih skupova o inkluziji i umjetnosti. Bio je organizator i izlagač na događanjima koja povezuju medicinu, psihologiju i umjetnost, a njegovi grafički radovi krasili su i nagrade ‘Poslodavac godine za osobe s invaliditetom’.
Danas, na početku profesionalnog puta, Antonio koristi svoje znanje i iskustvo za dobrobit zajednice. Crtanje, slikanje i grafika ostaju njegov svijet, ali jednako tako i rad s ljudima. Za njega, umjetnost nikada nije samo slika na zidu – ona je most između unutarnjeg i vanjskog svijeta, između pojedinca i društva.
– Vjerujem da invaliditet nije slabost, nego drugačiji početak – put koji traži više hrabrosti i strpljenja, ali donosi i veću dubinu i jasnoću – tvrdi Antonio.
Njegova poruka svima koji se bore s vlastitim preprekama je jasna i snažna:
– Promjena neće doći sama. Društvo se neće samo probuditi. Ali mi možemo probuditi jedni druge. Mi možemo biti ta promjena – snažna, tiha, uporna ili glasna – ali uvijek stvarna. I zato: nemojte stati. Nemojte se povući. Jer vi niste teret. Vi ste snaga. Vi ste budućnost. Ne čekajte da vas vide – budite svjetlo koje se ne može ignorirati. Jer vrijedite. I zaslužujete sve – poručio je Antonio.
