Prošlu subotu u ‘slavonskoj Ateni’ naše Zlatne doline moja je generacija proslavila pola stoljeća od velike mature
Požešku gimnaziju, među deset najstarijih u nas, osnovali su isusovci davne 1698. godine. Ta nadaleko poznata Academia Posegana tijekom mnogoljetnog postojanja iznjedrila mnoga znamenita imena: Antun Kanižlić, Josip Eugen Tomić, Miroslav Kraljević, Julije Kempf, Dragutin Lerman, Izidor Kršnjavi, Slavko Kolar, Ante Schwartz, Oton Kučera, Dobriša Cesarić, Matko Peić, Zlatko Bourek, Dubravko Jelčić, Stjepan Damjanović i još mnogi, mnogi drugi, ovdje nepobrojani…
A prošlu subotu u ‘slavonskoj Ateni’ naše Zlatne doline moja je generacija proslavila pola stoljeća od velike mature. Krenuli u gimnaziju onih burnih godina kada je Požega bila jedno od središta ‘maspoka’ i Hrvatskog proljeća, kada se išlo na skupove na kojima se izvikivalo: ‘Savka, Tripalo!‘, kada su iz Zagreba stizale vijesti o bivšim požeškim gimnazijalcima, a tada progonjenim studentima, kada su profesori zauzimali suprotstavljane strane, a neki poslije svega, kao nepoćudni, otkaze dobivali, kada i neke učenike zbog različitih opredijeljenosti prozivalo, kada je nacionalni zanos bivao u usponu pa naglo i brutalno pao i sve do devedesetih bio zatomljen…
Sa svakom mi godinom sjećanja, paučinastom sjetom obavijena, sve više naviru… Imena kolegica i kolega počesto se u prisjećanju pogube, ali ih nekako ipak pronađem i pohranjujem za vremena koja dolaze.
Slastičar Simo i njegova ‘slatka krema’, vlakaški razred za nas koji smo u školu putovali vlakom zvanim šinobus, čokoladnim mirisom iz tvornice Zvečevo obojana jutra, nezaboravna definicija dužine znamenite profesorice matematike prema kojoj se ona ‘najbolje vidi u poprečki ugaženim stazama u parku’, školska zadaća koju je jedan Zvona pisao žutim penkalom, ne bi li se greške manje vidjele, ali ju je ista profesorica uz pomoć povećala ispravljala i ‘kolac’ je, (kako smo tada zvali jedinicu), ipak bio neizbježan, razrednica čiju je stabilnost i smirenost bilo teško poljuljati (pa je, Bogu hvala, poživjela do današnjih dana), branje grožđa u kutjevačkim vinogradima da zaradimo novce za maturalno putovanje drage nam kolegice iz razreda, ljetna kupanja u veličkim bazenima podno Papuka, izložbe Miroslava Kraljevića i Cate Dujšin, lukovi-bolte i ‘kužni pil’, kao zaštitni znakovi Trga svetog Trojstva, (koji je najveći trg u Lijepoj Našoj!), maturalni ples i duga haljina, u ormaru sačuvana do današnjih dana…
I neizbježne, a nikad prekinute ‘Skitnje’ Matka Peića, požeškog povjesničara umjetnosti, putopisca, akvareliste i kista i riječi, koji o rodnomu kraju piše: ‘… U galeriji portreta hrvatskih gradova Požega ima svoj portret tako originalan da mu je teško naći sličan, a kamoli isti… Kroz krošnju jednog ogromnog oraha, ispod krovića gimnazijske zvjezdarnice, preko punog žutog boka crkve, s imenom one lijepe španjolske mučenice (svete Terezije Avilske), gledao sam, iz zagrljaja bršljana, iz nevinih grčeva tijela gušterice veličku ruševinu. Bijela u plavom Papuku od daljine bila je mala kao dječji zub mliječnjak koji nam je ispadao od najnježnijeg ugriza u šljivino meso. Sad obratno, s veličke razvaline, gledam Požegu: njezinu ruševinu (Stari grad na brežuljku iza zgrade Gimnazije), moje djetinjstvo. Usred grada eno – crveni se kamen…‘
Tijekom gimnazijskih dana u djelićem i mojoj Požegi sanjarila sam biti meteorologinja pa u zadnji čas zaokret prema psihologiji napravila. Al’ nekako ga na slično došlo jer – dijagnozu i prognozu i jedno i drugo daje, često točnu, al’ ponekad i ne… Jer kako Matko Peić jednom reče, ‘priroda je velika, a čovjek malen’.
‘Napiješ li se vode s Tekije, opet ćeš morati doći u Požegu,’ kažu… I eto me opet tu…
