U ova distopijska i sve više zla vremena vratio nam je naš Marko Purišić tako potreban pozitivan emocionalni, a i domoljubni naboj i osjećaj zajedništva, vratio nam ono esencijalno, a jednostavno, ono duboko ljudski – vratio nam je izvornu, neiskvarenu dobrotu.
A već smo poprilično i zaboravili što to dobrota jest. Vele da dobri ljudi imaju neka zajednička obilježja: empatični su, prihvaćaju druge onakvima kakvi jesu, iskreni su, velikodušni, dosljedni, izražavaju zahvalnost, opraštaju, odnose s drugim ljudima cijene više od materijalnog i svakodnevno se trude biti boljima.
I upravo u ova vremena, našim Markom probuđene dobrote, trebamo se prisjetiti i pamtiti inspirativne riječi pokojnog karizmatika fra Zvjezdana Linića (kojega sam poznavala i njegove riječi upijala…).
‘… Lijepo je kad netko postane dobar pjesnik i kad se u tome razvija. Lijepo je kad netko postane izvrstan glazbenik i zadivljuje mnoge svojim koncertima. Divimo se kad netko postane vrsni stručnjak u svojoj profesiji i svjetski je poznat. Nije lako postati niti vrhunski sportaš. Sve su to divljenja vrijedni uspjesi.
Ipak, ne bi se smjelo nikada, ni u kakvim životnim ili profesionalnim okolnostima, zaboraviti kako je najvažnije postati – dobar čovjek. Gubitak prsta može onemogućiti svjetskom pijanistu kvalitetno raditi svoj posao. Bolesti glasnica mogu paralizirati pjevača da više ne može nastupati. Slomljena noga može za neko vrijeme ili trajno onemogućiti sportašu treninge i nastupe. Svakog uspješnog čovjeka bolest može spriječiti da i dalje radi u svojoj struci.
A ipak život teče dalje i ima smisla ako svaki čovjek nosi u sebi ostvarenje da je postao čovjekom u punom smislu riječi, da je pošten, da je čovjek vjerne ljubavi, da je osoba spremna darivanja za druge. Tada je u životu i dalje sve otvoreno da se ostvaruje i nastavlja ono osnovno i jedino u punini vrijedno zvanje – biti dobar čovjek.’
