Prošlog tjedna, 11. ožujka 2026. godine, održano je online predavanje povodom 19. Tjedna psihologije u Hrvatskoj, u organizaciji Hrvatskog psihološkog društva i Centra za rehabilitaciju Silver
Predavanje pod nazivom ‘Više od mahanja repom: Što pas pomagač donosi jednoj obitelji?’ održao je psiholog iz Silvera, Dario Antić, uz prisustvovanje posebne gošće Ane Čudine, voditeljice psa pomagača za dijete.
Tijekom predavanja sudionici su imali priliku saznati više o tome kako pas pomagač utječe na čovjeka, na dijete te na cijelu obitelj. Također su dobili uvid u svakodnevni život s psom pomagačem, njegovu ulogu u pružanju podrške i jačanju kvalitete života obitelji.
Centar za rehabilitaciju Silver trenutno radi isključivo s labradorima, koji su se kroz godine pokazali kao najpouzdanija pasmina za rad pasa pomagača. Razlog tome su njihovo dobro zdravlje, dugovječnost, stabilan temperament i spremnost na suradnju s ljudima.
Put jednog psa pomagača počinje još prije njegova rođenja – pažljivo se biraju roditelji kako bi štenci imali osobine potrebne za ovaj zahtjevan posao.
Nakon što se okote i provedu prvo razdoblje s majkom, štenci odlaze u obitelji socijalizatora, volontera koji ih tijekom otprilike godinu dana upoznaju s različitim životnim situacijama – od vožnje automobilom i odlaska u trgovine do boravka u gužvi, na ulici ili drugim javnim mjestima. Cilj je da pas stekne što više iskustava kako ga kasnije ništa ne bi preplavilo.
Nakon tog razdoblja psi se vraćaju u Centar Silver gdje prolaze profesionalnu obuku s trenerima i instruktorima. Cijeli proces traje oko dvije godine, a tijekom tog vremena pažljivo se prati zdravlje, temperament i motivacija psa za rad. Ne postaje svaki štenac pas pomagač – odabiru se samo oni koji imaju potrebne osobine i kojima takav rad odgovara. Jednako je važno i usklađivanje psa i obitelji u koju odlazi, kako bi njihov način života i temperament bili kompatibilni.
Pas pomagač može imati snažan utjecaj na dijete s teškoćama, ali i na cijelu obitelj. Njegova prisutnost može pomoći u smanjenju stresa i anksioznosti, pružiti osjećaj sigurnosti i podrške te pomoći djetetu u regulaciji emocija. Djeca kroz odnos sa psom razvijaju empatiju, osjećaj odgovornosti i samopouzdanja, a često se potiče i veća fizička aktivnost. Pas također može biti važan ‘most’ u socijalnim situacijama jer djeci olakšava komunikaciju i povezivanje s vršnjacima.
– Pas pomagač nije samo podrška djetetu – on postaje dio obitelji. Njegova prisutnost može smanjiti stres, potaknuti razvoj samopouzdanja i empatije te pomoći djetetu da se lakše poveže s okolinom. Upravo zato je važno da se pas i obitelj dobro usklade, kako bi odnos koji grade bio prirodan i dugoročno koristan za sve – istaknuo je psiholog Centra Silver Dario Antić.
Ana Čudina podijelila je osobno iskustvo života s psima pomagačima koje njezina kći Maša ima već godinama. Prvog psa, labradoricu Dinu, obitelj je čekala godinu i pol dana nakon inicijalne procjene. Dina je bila izuzetno miran i stabilan pas koji je savršeno odgovarao Mašinom tadašnjem temperamentu. Naime, Maša je kao dijete bila vrlo brza i impulzivna, a Dina ju je svojim ponašanjem smirivala i usporavala. Pomagala joj je i u svakodnevnom kretanju jer je označavala prepreke u prostoru, poput rubnika ili retrovizora automobila, što je Maši olakšavalo snalaženje.
Pas pomagač imao je i važnu emocionalnu i terapijsku ulogu. Kada bi Maša bila bolesna ili uznemirena, često bi legla uz Dinu i zagrlila je, a sama prisutnost psa pomagala joj je da se smiri. Fizički kontakt sa psom pružao je takozvani duboki pritisak koji djeci s teškoćama često pomaže u regulaciji emocija. Osim toga, pas je bio i važan most u socijalnim situacijama – druga djeca često su prilazila upravo zbog psa, što je Maši olakšavalo komunikaciju i uključivanje u društvo.
– Pas pomagač za nas nije samo kućni ljubimac – on je doslovno pomagalo koje pomaže mom djetetu u svakodnevnom životu. Psi su u našu kuću donijeli potpuno novu dinamiku, ali i sigurnost, smirenje i podršku koju je teško nadomjestiti nečim drugim – istaknula je Ana Čudina.
Nakon što je Dina u starosti umirovljena, obitelj je dobila drugog psa pomagača – Titu. Ona ima potpuno drugačiji temperament: vrlo je aktivna, obožava vodu i igru te odgovara Mašinom današnjem načinu života. Iako su psi različiti, oba su donijela veliku promjenu u obiteljski život i značajno doprinijela kvaliteti svakodnevice. Ana ističe da pas pomagač s vremenom postaje pravi član obitelji, a iskustvo života s njima, unatoč svim izazovima, za njih je neprocjenjivo.
Na kraju predavanja sudionici su imali priliku postaviti pitanja i dobiti dodatne informacije o radu i značaju pasa pomagača.
