Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Tko su žene koje ćemo gledati u novoj produkciji Tragača i zašto je ova glumačka postava baš toliko zanimljiva?

Poslušaj članak

Ivana Boban, Doris Šarić Kukuljica, Željka Veverec i Tara Dorotić četiri su protagonistice nove predstave Kazališne družine Tragači „Žene koje vrište u sebi”, koja će premijerno biti izvedena 31. listopada u Centru za kulturu Trešnjevka.

Predstava nastaje prema istoimenom romanu Nives Madunić Barišić, u režiji Jelene Hadži-Manev i dramaturgiji Ivane Gudelj, a nakon šest mjeseci rada sada ulazi u završnu fazu.

No jedan od zanimljivijih elemenata ove predstave upravo je njena glumačka postava.

Naime, četiri žene iz romana dobile su četiri vrlo različite glumačke energije – od iskusnih i nagrađivanih kazališnih imena (Ivana, Doris) – zvijezda zagrebačkog HNK-a, ZKM-a, Dubrovačkih ljetnih igara i drugih pozornica, preko nagrađivane umjetnice koja se publici dosad prvenstveno obraćala kroz glazbu (Željka), sve do mlade glumice koja upravo ulazi u profesionalni svijet (Tara) – a od ove je sezone pratimo i u popularnoj seriji Divlje pčele.

I sve se to događa unutar produkcije jedne nezavisne kazališne družine.

Tragači, koji svoje predstave razvijaju kroz dugotrajne istraživačke procese i kolektivni autorski rad, ovaj su put okupili upravo njih četiri kako bi zajedno pronašli scenski život za četiri žene iz romana.

Lorna je socijalna radnica (Ivana Boban). Navikla je pomagati drugima, slušati njihove probleme i tražiti rješenja. No što se događa kad osoba koja je cijeli život usmjerena prema drugima napokon pogleda vlastiti život?

Urša (Doris Šarić Kukuljica) je umirovljena harfistica nacionalnog kazališta. Iza nje je život posvećen umjetnosti, ali sada se suočava sa siromaštvom i pitanjem što čovjeku ostaje kad dostojanstvo postane luksuz.

Tajra (Željka Veverec) je psihologinja koja se teško nosi s predrasudama i vlastitim buntovnim karakterom. Njezinu ulogu preuzela je glazbenica i pjevačica koja ovom predstavom prvi put prihvaća veliku ulogu na dramskoj sceni.

Tina je najmlađa od četiri žene (Tara Dorotić). Vrlo mlada majka i supruga, izložena je obiteljskom nasilju i pokušava zaštititi svoju djecu, ali i samu sebe.

Četiri glumice, četiri žene – i jedan zajednički višemjesečni proces u kojem Ivana, Doris, Željka i Tara nisu bile samo izvođačice unaprijed zadanog teksta. Kroz improvizacije i vlastite pisane materijale sudjelovale su u oblikovanju svojih likova dodajući im slojeve karaktera.

Upravo zato ovo nije samo priča o četiri žene.

– To je susret četiriju glumačkih senzibiliteta, četiriju različitih generacija i iskustava te isto tako četiriju ženskih priča koje na pozornici počinju živjeti zajedničkim životom – poručuje Jelena Hadži-Manev, glumica i ravnateljica Tragača koja je preuzela ulogu redateljice.

Sada im preostaje još samo jedan korak: izaći pred publiku.

Premijera predstave „Žene koje vrište u sebi” održat će se u subotu, 31. listopada 2026. u 20 sati u Centru za kulturu Trešnjevka.

Nisu sve priče izgovorene naglas. Došlo je vrijeme da ih čujemo.

Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Autorica i koreografkinja Tamara Bračun u osobnom osvrtu na predstavu „Moj balon i ja“ otkriva kako je vlastita iskustva pretočila u plesnu priču o životnim preprekama, prihvaćanju sebe i prostoru u kojem možemo biti svoji

Poslušaj članak

„Moj balon i ja“ nastao je kao produkt moje frustracije ljudima i njihovim ponašanjem prema meni. S vremenom sam shvatila da zapravo živim u svom balonu i da sam upravo tamo najsretnija. Taj balon za mene nije bijeg od svijeta, nego prostor u kojem mogu biti potpuno svoja. Na neki način, balon je postao ono što jesam – moj osobni prostor, moja sigurnost, moja sloboda i mjesto u kojem se osjećam dobro.

Predstava je apsolutno autobiografska. Kroz nju sam željela ispričati svoju životnu priču, ali kroz određene segmente i situacije, a ne kao doslovno prepričavanje života. Važno mi je bilo da to ne ostane samo moja osobna priča, nego da se publika kroz te segmente može prepoznati i poistovjetiti sa mnom.

Sanja Polić, izvođačica predstave, također je osoba koja se kreće drugačije, odnosno pomoću štaka, i upravo mi je to bilo važno. Jako je otvorena i ozbiljna u radu, a ima i vrlo zanimljivu posturu tijela. Osim toga, može duboko razumjeti ono što treba plesati jer i sama prolazi kroz slične situacije. Te situacije, međutim, nisu vezane samo uz pojedinca – one se mogu prenijeti na svakoga.

Naš proces rada započeo je razgovorom o temi, a zatim smo krenule u istraživanje pokreta. Sanja je dobivala određene zadatke vezane uz istraživanje i sama je tražila načine na koje njezino tijelo reagira na pojedini zadatak. Bilo mi je jako važno da ono što joj želim prenijeti ne ostane samo kao moja ideja, nego da ona to može proizvesti kroz vlastito tijelo i vlastiti način kretanja. Nakon procesa istraživanja i stvaranja plesnog materijala uslijedilo je njegovo setiranje, a zatim smo postupno došle do konačne koreografije.

Balon za mene simbolizira sigurnost i mjesto u kojem mogu biti svoja. To je prostor u kojem sam ono što zapravo jesam, mjesto gdje živim, dišem i postojim. U tom mom balonu nisu samo moje misli i osjećaji, nego su sa mnom i ljudi koji su mi dragi. Zato balon za mene nije samo zatvoren prostor, nego moj osobni svijet – prostor pripadanja, bliskosti i sigurnosti.

Štake za mene simboliziraju ograničenost ljudi i pravila unutar kojih ja ipak dobro balansiram i igram po njihovim pravilima. One su istodobno oslonac, ograničenje i nešto s čime se mora pronaći vlastiti način kretanja. Zid predstavlja prepreku s kojom se borim, ali ga na neki način doživljavam i kao partnera. On nije samo nešto što me zaustavlja, nego nešto preko čega učim kako dalje. Ta borba sa zidom za mene je slika života. Špaga ili konop dodatno pojačava osjećaj sputanosti i zapletenosti, ali i potrebu da se iz toga oslobodimo i ponovno pronađemo svoj prostor.

Put kroz predstavu je trnovit, pun prepreka i težak, ali nije nepremostiv. To je put koji podsjeća na život – na trenutke u kojima zapinjemo, borimo se, tražimo ravnotežu i ponovno učimo kako krenuti dalje. Svaka prepreka ostavlja trag, ali nas istodobno i oblikuje. Završni zagrljaj s balonom za mene je trenutak povratka sebi, svom prostoru i onome što jesam. Nakon svega što se dogodilo, taj zagrljaj nije bijeg, nego prihvaćanje – tiha potvrda da, bez obzira na težinu puta, uvijek postoji mjesto u kojem možemo ponovno disati, biti svoji i pronaći mir.

Meni je jedan od najjačih trenutaka u predstavi onaj sa špagom, kada se osjećam zavezano. Taj osjećaj sputanosti vrlo je prisutan u meni i zato mi je taj prizor posebno snažan. Iako sam zavezana, ja i dalje plešem. Upravo u tome vidim život – i kada nas nešto sputava, kada nas okolnosti vežu ili usporavaju, mi ipak tražimo način da se krećemo dalje. Plešemo kroz život i onda kada nije lako, noseći sa sobom i težinu i ljepotu tog puta.

Željela sam da publika osjeti koliko život može biti lijep čak i onda kada je težak i kada pred nas stavlja mnogo prepreka. Htjela sam da kroz predstavu osjeti da se, bez obzira na sve što nas sputava, uvijek možemo vratiti sebi i onome što zaista jesmo. Za mene je to možda i najvažnija poruka predstave – pronaći vlastiti prostor, vlastiti mir i vlastiti način disanja. Svatko od nas na neki način ima svoj balon, mjesto u kojem može biti svoj, bez objašnjavanja i bez potrebe da se prilagođava tuđim očekivanjima.

Sanjinu izvedbu na premijeri doživjela sam kao svoj produžetak. Imala sam osjećaj kao da je zaista ušla u moj unutarnji svijet i kroz svoje tijelo prenijela nešto što je duboko moje. U tom trenutku više nisam imala osjećaj da ona samo izvodi koreografiju, nego kao da diše istu priču sa mnom. Bilo mi je posebno snažno gledati kako kroz vlastito tijelo, svoj način kretanja i vlastitu prisutnost daje život nečemu što je nastalo iz mog osobnog iskustva. U nekim trenucima imala sam osjećaj kao da gledam dio sebe na sceni.

Nakon završetka predstave osjećala sam se jako posebno, sretno i ispunjeno. Zaista mi je bilo važno vidjeti da sam kroz svoj rad, trud i cijeli proces uspjela Sanji prenijeti sve ono što sam željela. Još mi je značajnije bilo gledati kako je ona to primila i na svoj poseban način iznijela kroz vlastito tijelo. U tom trenutku osjetila sam veliko zadovoljstvo jer je ono što je dugo živjelo u meni dobilo svoj scenski oblik i postalo nešto što možemo podijeliti s publikom.

Danas, nakon premijere, „Moj balon i ja“ za mene znači jedan veliki dio mene koji sam napokon uspjela iznijeti van i podijeliti s drugima. To više nije samo nešto što postoji u meni, nego je postalo stvarna predstava, sa svojim tijelom, svojim dahom i svojim životom. Za mene je to potvrda da se i iz frustracije, boli, prepreka i svega onoga što nas sputava može roditi nešto lijepo i iskreno.

„Moj balon i ja“ je moj osobni prostor, moja priča i moj način da kažem: ovo sam ja.

Predstavu „Moj balon i ja“ autorski potpisuje Tamara Bračun, zaslužna za koncept, koreografiju, scenski koncept, kostimografiju i odabir glazbe, a izvodi je Sanja Polić. Za realizaciju zvuka zaslužna je Kristina Kovačić, za projekciju Denis Pilepić, dok fotografiju i trailer potpisuje Erik Kučić. Producentica predstave je Gordana Svetopetrić. Projekt je ostvaren uz financijsku podršku Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, a posebna zahvala za podršku u realizaciji upućena je Kristini Paunovski i Plesnom centru K2K, Gradu Rijeci i Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku te Obrtu za promidžbu Denine.

Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Neli Ružić multimedijska je umjetnica čija praksa istražuje različite temporalnosti, od subjektivne percepcije vremena i sjećanja do povijesnog, biološkog i dubokog geološkog vremena

Poslušaj članak

U sklopu ovogodišnjeg izložbenog ciklusa „Sedimenti vremena – mikrotemporalne ekologije”, čiju kustosku koncepciju potpisuje Sabina Oroshi, Likovni centar Grada Zagreba predstavlja izložbu splitske multimedijske umjetnice Neli Ružić.

 Izložba znakovita imena „2089. godine je ovdje bila šuma” svečano će se otvoriti u četvrtak 15. listopada u 19 sati na Rokovom perivoju u Likovnom centru Grada Zagreba, a može se razgledati radnim danima od 16 do 20 sati, sve do 6. studenog. Ulaz za sve posjetitelje je slobodan.

„Sedimenti vremena” je kustoski program Sabine Oroshi koji okuplja pet samostalnih izložbi suvremenih umjetnika čiji radovi istražuju spore, osjetilne i neantropocentrične oblike vremena kroz zvuk, pokret, prirodne materijale i interdisciplinarne prakse. Kroz pažljivo strukturirane postave, umjetničke šetnje, radionice i razgovore s publikom, program se razvija kao prostor za refleksiju, osluškivanje i ekološku povezanost u suvremenom kontekstu.

Vrijeme u radu Neli Ružić pojavljuje se istodobno kao mjera i materijal te funkcionira kao ono što pokušavamo označiti i kao proces koji tim oznakama izmiče. U središtu izložbe nalazi se „Chronotope” (2022.), procesualni rad sastavljen od papira s otisnutim godinama koji se tijekom više dana izlažu neposrednom djelovanju sunčeve svjetlosti. Kako papir tamni, oznake godina postupno blijede. Kalendarsko vrijeme susreće se tako s drugim trajanjem, određenim svjetlošću, položajem Zemlje prema Suncu i ritmovima koji postoje izvan njegovih standardiziranih jedinica.

U Likovnom centru „Chronotope” se razvija u odnosu prema vremenu samoga mjesta. Godine od 1927. do 2026. obuhvaćaju razdoblje postojanja kuće Zbirke Kljaković i Likovnog centra, dok se rad nastavlja prema budućnosti, sve do 2101. godine. Prošlost i budućnost ulaze u isti prostorni raspored, tvoreći ono što Ružić opisuje kao „nakupinu vremena, simultano rasprostranjenu u prostoru“. U radu se budućnost pojavljuje kao već prisutna temporalnost, postavljena uz godine koje su, prema ljudskim sustavima mjerenja vremena, već prošle.

Izložba je realizirana uz podršku Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija RH.

Neli Ružić multimedijska je umjetnica čija praksa istražuje različite temporalnosti, od subjektivne percepcije vremena i sjećanja do povijesnog, biološkog i dubokog geološkog vremena. Radi u medijima instalacije, videa, objekta, intervencija u javnom prostoru te procesualnih, arhivskih i dokumentarnih praksi. U recentnim radovima posebno se bavi svjetlom i sunčevom svjetlošću kao materijalnim i vremenskim fenomenima.

Diplomirala je slikarstvo u Beogradu, a magistrirala na Universidad Autónoma del Estado de Morelos u Meksiku. Redovita je profesorica na Odsjeku za slikarstvo Umjetničke akademije u Splitu.

Izlagala je u Hrvatskoj i međunarodno, među ostalim u Taichung Museum of Art na Tajvanu, u okviru BIENALSUR-a u Argentini, Kunsthausu Graz, Ostrale Biennaleu u Dresdenu i Videobrasilu u São Paulu. Dobitnica je Grand Prixa 29. Slavonskog biennala (2024.), nagrade „Jure Kaštelan” za umjetnost (2024.) te Druge nagrade T-HT@msu.hr (2016.).