Ovo ne bi trebalo biti samo pitanje egzistencije. Samostalan život zahtijeva da osobe s invaliditetom sebi mogu priuštiti sudjelovanje u nizu društvenih i kulturnih aktivnosti koje većina društva uzima zdravo za gotovo, zaključuje se u izvješću
Novo izvješće Zaklade Joseph Rowntree (JRF) naglašava da je došlo do ‘sramotnog porasta siromaštva’ u europskim zemljama, sa sve većim brojem ljudi s invaliditetom koji se bore kako bi zadovoljili svoje najosnovnije egzistencijalne potrebe, dakle da ostanu topli, suhi, čisti i nahranjeni.
Istraživanje pokazuje da ovaj porast ‘krajnje bijede’ ima duboke utjecaje na tjelesno i mentalno zdravlje, ali i na fizičku pojavu ljudi koji izgledaju znatno starije od svoje stvarne životne dobi. Siromaštvo također opterećuje već preopterećene socijalne usluge koje u nekim članicama EU pucaju po šavovima.
Ključni nalaz istraživanja identificira jake veze između invaliditeta i siromaštva. Samo u Ujedinjenom Kraljevstvu, primjerice, gotovo dvije trećine, ili 62 posto, ispitanika ankete o siromaštvu izjavilo je da su njihove svakodnevne aktivnosti ograničene zbog kroničnog zdravstvenog problema ili invaliditeta. Muškarci koji su iskusili neimaštinu imali su znatno veću vjerojatnost da će to prijaviti nadležnim institucijama nego žene.
– Sustav socijalne sigurnosti ne uspijeva spriječiti neimaštinu. Najčešći izvor prihoda za sva siromašna kućanstva bile su beneficije socijalnog osiguranja, njih 72 posto, ali su i dalje iskusili krajnje siromaštvo. Osnovna stopa socijalne sigurnosti sada je toliko niska da ne uspijeva prijeći prag egzistencijalnog minimuma – navodi se u izvješću.
U ranijem izvješću, JRF je istaknuo da su ‘osobe s invaliditetom suočene s većim rizikom od siromaštva i da su to bile barem zadnjih 20 godina’. To je djelomično uzrokovano dodatnim troškovima povezanim s invaliditetom i lošim zdravljem, a djelomično preprekama za traženje posla s kojima se osobe s invaliditetom svakodnevno suočavaju.
Kao rezultat toga, osobe s invaliditetom ili obitelji koje imaju nekoga s tjelesnim ili mentalnim ograničenjima, često se oslanjaju na isplate invalidnina kao isključivi izvor prihoda, što će po sadašnjim gospodarskim kretanjima gotovo neizbježno dovesti do viših stopa siromaštva.
– Ali ovo ne bi trebalo biti samo pitanje egzistencije. Samostalan život zahtijeva da osobe s invaliditetom sebi mogu priuštiti sudjelovanje u nizu društvenih i kulturnih aktivnosti koje većina društva uzima zdravo za gotovo – zaključuje se u izvješću.
