Patila je od zakrivljenosti kralježnice, dijagnosticirana joj je cista na mozgu, godinama se borila s kroničnom boli te razvila ovisnost o drogama. Njezino mentalno zdravlje bilo je u strmoglavom padu.
Posve je jasno da 42-godišnju Jodey Whiting iz engleskog gradića Stockton-on-Teesa život nije mazio, ali motiv da počini samoubojstvo nije bio njezin invaliditet, nego bezosjećajnost nadležnih institucija koje su joj uskratile pravo na egzistencijalni minimum. Tamošnje joj je Ministarstvo rada i mirovina, naime, ukinulo sve socijalne naknade, a kasnijom je istragom utvrđeno kako joj je invalidnina oduzeta zbog administrativne greške.
Dakle, nesretna je Jodey počinila suicid, ali ne svojom krivnjom. U oproštajnoj poruci svojim najmilijima napisala je kako nije mogla plaćati račune i često je gladovala. Takvu patnju više nije imala snage podnositi.
Bila je majka devetoro djece, uključujući dva para blizanaca, kojima je silno željela priuštiti dostojanstveno i zdravo odrastanje, dok se njezin život spuštao ispod donjeg praga dostojanstva. Nije to zapravo bio suicid, bio je to njezin način da skrati muke.
Mrtvozornik Clare Bailey kasnije je zaključio da njezino samoubojstvo treba staviti ‘u kontekstu pogoršanja mentalnog stanja, uzrokovanog ukidanjem državnih naknada’. Izvješće neovisnih, nevladinih tijela – o odluci o ukidanju naknada za Jodey Whiting – utvrdilo je da je napravljen niz pogrešaka te da njezine isplate nisu trebale biti ukinute.
Bila je to pravda koja je prekasno pokucala na vrata Jodey Whiting. Sada joj umjesto poštara koji doma donosi invalidninu, njezina djeca na grob donose cvijeće.
