Zašto dug sastanak može biti iscrpljujuć za nagluhe osobe?

Jeste li se ikada zapitali koliko se mozak nagluhe osobe umori tijekom sastanka ili predavanja, dok se trudi pratiti svaku izgovorenu riječ? Jer slušati nije isto što i razumjeti. A kada se dugo trudimo pratiti govor, mentalni umor se nakuplja

Poslušaj članak

Dobrodošli u desetu epizodu vloga „Svijet gluhih s Ivom B.“ U prošloj epizodi objasnila sam zašto osoba s oštećenjem sluha može čuti govor, a ipak ga ne razumjeti u potpunosti. Danas želim govoriti o onome što se događa u našoj glavi dok pokušavamo pratiti sastanak ili predavanje. Jer nije riječ samo o sluhu. Riječ je i omentalnom naporu koji se ne vidi izvana, a koji mnogi od nas ulažu svakoga dana.

Nagluhe osobe često žive između dva svijeta. Ponekad nas čujući ne razumiju jer očekuju da čujemo kao i oni, dok nas dio gluhe zajednice doživljava kao osobe koje više pripadaju svijetu čujućih. A ja sam s vremenom shvatila nešto važno. Moja snaga nije u tome da moram izabrati jednu stranu. Moja snaga je u tome da mogu biti most između njih. To nije nedostatak. To je moj identitet.

Želim vam opisati dvije situacije iz svojeg života. Prva je slušanje na sastancima i predavanjima. Dok netko govori, ne trudim se samo čuti riječi. Moram razaznati govor od pozadinske buke, povezivati informacije i pokušavati nadopuniti ono što nisam jasno čula. Ponekad druga osoba već govori sljedeću rečenicu, a ja još pokušavam razumjeti prethodnu. Izvana možda izgleda kao da samo sjedim i slušam. Ali moj mozak cijelo vrijeme radi puno više nego što se vidi.

Na sastanku nije dovoljno samo razumjeti što netko govori. Moram pratiti tijek razgovora, zapamtiti važne informacije, razmišljati o onome što čujem i istodobno pripremiti vlastiti odgovor. Ako više osoba govori istodobno ili se govornici brzo izmjenjuju, mogu propustiti dio razgovora. Dok pokušavam razumjeti prethodnu rečenicu, rasprava je možda već otišla dalje. Tada ne gubim samo pojedine riječi, nego ponekad i kontekst cijelog razgovora. Posebno mi je teško kada govornik govori tiho ili nerazgovijetno, ili slabo pomiče usne. Tada se teže mogu osloniti na čitanje s usana i povezati ono što čujem s onim što vidim.

Iz vlastitog iskustva primjećujem da mi nakon otprilike 30 minuta intenzivnog praćenja govora postaje sve teže održavati koncentraciju. Naravno, to ovisi o buci, jasnoći govora, broju govornika, umoru i drugim okolnostima. Taj se napor u stručnoj literaturi naziva slušni napor, a povezan je i s kognitivnim opterećenjem.

Druga situacija događa se kada pokušavam odrijemati poslijepodne. Noću spavam bez slušnog aparata. Ali kada sam umorna i pokušam odrijemati sa slušnim aparatom, ponekad imam osjećaj kao da se moj mozak ne želi isključiti. Zatvorim oči, želim se odmoriti, ali i dalje primjećujem zvukove oko sebe. Kao da je netko uzeo daljinski upravljač i pojačao glasnoću televizora s 15 na 40. Zvukovi ne moraju objektivno biti glasniji, ali meni se čini puno intenzivnijima. To je moje osobno iskustvo. Za razliku od slušnog napora tijekom sastanka ili predavanja, ovdje se želim odmoriti, ali imam osjećaj da mi zvukovi ne dopuštaju da se potpuno opustim.

Kada se takav napor ponavlja tijekom dana, moja „baterija za sluh” postupno se prazni. Na kraju dana često bude potpuno prazna. Tada mi je potrebna tišina, ne zato što ne želim razgovarati s drugima, nego zato što mi treba odmor od napora koji zahtijeva slušanje. Tišina mi tada postaje način oporavka.

Primjećujem i nešto zanimljivo. Moja obitelj često primijeti da ljeti slabije reagiram na govor ili da ih češće tražim da ponove ono što su rekli. Ne mora značiti da mi se sluh pogoršao. Na godišnjem odmoru opuštenija sam i manje usmjerena na praćenje svega oko sebe. To je moje iskustvo, ali pokazuje koliko na razumijevanje govora, osim samog sluha, mogu utjecati umor, stres, pažnja i mentalna energija koju imamo na raspolaganju.

Ako zapamtite samo jednu rečenicu iz ovog videa, neka bude ova: Nagluha osoba ne sluša manje. Ona ulaže više. Vi možda samo čujete. Mi često istovremeno pokušavamo razaznati, povezati i nadopuniti ono što nismo čuli.Zato umor može biti puno veći nego što se vidi izvana.

A kako nam možete olakšati komunikaciju? Privucite nam pažnju, okrenite nam se licem i govorite jasno. Ako nešto nismo razumjeli, ponovite rečenicu ili je pokušajte izreći na drugi način. Važne informacije, poput dogovora, uputa i termina, pošaljite i u pisanom obliku. I ono najvažnije – pitajte osobu što joj najviše olakšava komunikaciju. Jer ne treba svakoj osobi s oštećenjem sluha ista podrška.

Hvala vam na gledanju. Vidimo se u sljedećoj epizodi „Svijet gluhih s Ivom B.“Ja sam Iva B., a ovo je bio još jedan pogled u svijet gluhih i nagluhih – iz perspektive osobe koja ga živi svaki dan.