Priopćenje pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, Višnje Ljubičić, povodom Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama u nastavku teksta prenosimo u cijelosti
Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama obilježava se svake godine kao spomendan na dan kada je u zgradi Općinskog suda u Zagrebu 22. rujna 1999. godine Mato Oraškić usmrtio tri žene – svoju suprugu, njezinu odvjetnicu i sutkinju, a teško ranio djelatnicu Suda. Prisjećajući se ovih tragičnih okolnosti i ponovno se obvezujući da je nužno učiniti sve kako se ovakve ili slične tragedije nikada više ne bi ponovile, iznova se moramo pitati jesu li napori koje društvo u cjelini, ali i svatko od nas pojedinačno čini, dovoljno snažni i učinkoviti u suočavanju s nasiljem nad ženama. To se osobito odnosi na nasilje u obitelji i među bliskim osobama, ali i na osiguravanje pravodobne, učinkovite i rodno osjetljive pomoći i zaštite svakoj žrtvi nasilja.
Nažalost, toliko godina nakon tragedije na zagrebačkom Općinskom sudu i dalje svjedočimo teškim oblicima nasilja nad ženama, uključujući njihova ubojstva. To pokazuje da borba protiv nasilja nad ženama mora biti trajna i sustavna te da je, uz reakciju nakon počinjenog nasilja, nužno mnogo snažnije ulagati u njegovo pravodobno prepoznavanje i prevenciju.
Od početka 2026. godine pa do danas zabilježeno je 10 mrtvih žena od kojih je njih 5 ubijeno od strane intimnih partnera, a od ostalih pet, jedna je ubila drugu ženu te počinila samoubojstvo – to su dakle 2 žene, 2 su ubijene od strane sina i unuka i 1 je ubijena od strane oca. Međutim, naglašavamo, kvalifikacija kaznenog djela u nadležnosti je Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i sudova tako da će u konačnici sud odlučiti ulazi li neki zločin u kazneno djelo teškog ubojstva ženske osobe ili ne.
Upravo zato Pravobraniteljica kroz Promatračko tijelo za sveobuhvatno nadgledanje, prikupljanje podataka, analizu slučajeva ubojstava žena i izvještavanje – Femicid Watch – prati širi kontekst svakog slučaja, povijest nasilja, kronologiju događaja i rizične čimbenike koji su prethodili ubojstvu.
Prema podacima iz Izvješća o radu Pravobraniteljice za 2025. godinu, tijekom prošle godine zabilježen je jedan od najvećih skokova u broju ubojstava žena od strane intimnih partnera još od 2016. godine. Uočeni trendovi rodno utemeljenog i obiteljskog nasilja nisu značajnije odstupali od prethodnih razdoblja, dok su se pokazatelji vezani uz ubojstva žena pogoršali. Povećane brojke ubojstava žena ne mogu se promatrati izolirano od društvenih trendova koji generiraju nasilničke obrasce, a koji se potom odražavaju i na rodno utemeljeno nasilje i femicid kao njegov najteži oblik.
Iskustvo Femicid Watcha pokazuje da se u slučajevima najtežeg nasilja ponavljaju određeni rizični čimbenici. Među njima su prisilna kontrola, posesivnost i ljubomora, odluka žene da napusti nasilnog partnera, prijetnje ubojstvom ili samoubojstvom, posjedovanje oružja, alkoholizam te psihičke smetnje. Posebno zabrinjava činjenica da se ti znakovi upozorenja ne prepoznaju uvijek pravodobno kao ozbiljan rizik za život i sigurnost žene.
Pravobraniteljica je kroz rad Femicid Watcha utvrdila da nadležna tijela, pravosuđe, ali i najbliža obiteljska okolina, još uvijek nedovoljno često prepoznaju navedene čimbenike kao ključne alarme koji zahtijevaju učinkovitu zaštitu žrtve, brz progon i odgovarajuće kažnjavanje počinitelja. Posebno zabrinjava nedovoljno prepoznavanje prijetnji ubojstvom ili samoubojstvom kao ozbiljnih pokazatelja mogućeg daljnjeg nasilja.
Upravo zato najveći prostor za napredak Pravobraniteljica vidi u pravodobnom prepoznavanju rizika i koordiniranom djelovanju nadležnih tijela. Policija, državno odvjetništvo i sudovi trebaju u svoj rad integrirati rane procjene rizičnih ponašanja i čimbenika koji upućuju na mogućnost počinjenja teškog ubojstva ženske osobe.
Takav pristup podrazumijeva da se sveobuhvatna istraga ne provodi tek nakon što se dogodi ubojstvo, nego već u fazi kada se identificiraju ozbiljni rizici. U slučajevima obiteljskog nasilja kod kojih postoji rizik od femicida potrebno je odmah prikupiti sva relevantna saznanja, uključujući informacije članova obitelji, susjeda i drugih osoba koje mogu pridonijeti procjeni opasnosti, te istodobno osigurati učinkovitu zaštitu žrtve.
Posebnu pozornost potrebno je posvetiti ženama koje se nalaze u nasilnim odnosima i ženama koje odlučuju napustiti nasilnog partnera, jer upravo takve situacije mogu predstavljati razdoblje povećanog rizika. Prijetnje ubojstvom ili samoubojstvom ne smiju se relativizirati niti promatrati kao prazne prijetnje, već ih je potrebno ozbiljno procijeniti i na njih pravodobno reagirati.
Hrvatska je prije dvije godine u Kazneni zakon uvela posebno kazneno djelo teškog ubojstva ženske osobe iz članka 111.a. Za cjelovitu procjenu učinka ove zakonske promjene potrebno je proteći više vremena te analizirati pravomoćne sudske odluke i dugoročnije trendove.
Iako je nemali broj ubojstava žena tijekom 2024. i 2025. godine od strane policije evidentiran kao teško ubojstvo ženske osobe, u 2024. godini donesene su svega dvije pravomoćne sudske presude temeljem novog članka Kaznenog zakona, obje za teško ubojstvo ženske osobe u pokušaju. Jedna od tih presuda otvorila je i pitanje primjene instituta ublažavanja kazne ispod zakonskog minimuma, što je s aspekta politike nulte tolerancije na rodno utemeljeno nasilje i generalne prevencije potrebno posebno razmotriti.
Uvođenje posebnog kaznenog djela važan je normativni korak, ali samo po sebi nije dovoljno za učinkovitu zaštitu žena i suzbijanje femicida. Represivne mjere prvenstveno djeluju nakon što je nasilje već počinjeno i stoga ne mogu predstavljati jedini odgovor. Uz učinkovito kažnjavanje počinitelja, potrebno je sustavno adresirati uzroke kulture nasilja kroz edukaciju, obrazovanje, prevenciju i rano prepoznavanje nasilničkih obrazaca.
Pravobraniteljica primjećuje da je danas svijest građana i građanki o problemu nasilja nad ženama veća nego ranije. O nasilju se otvorenije govori i ono se sve manje promatra kao privatna stvar obitelji koju treba prešutjeti ili tolerirati.
Ipak, još uvijek postoji velik prostor za napredak. Žene često ne prijavljuju nasilje zbog straha od počinitelja, ekonomske ovisnosti, brige za djecu, srama ili nepovjerenja da će institucije adekvatno reagirati. Zato je iznimno važno osigurati da svaka žena koja odluči progovoriti zna kome se može obratiti i da može očekivati zaštitu i podršku. Veća vidljivost problema i veća društvena osviještenost važan su pomak, ali sami po sebi nisu dovoljni. Potrebno je nastaviti raditi na prevenciji i edukaciji, ranom prepoznavanju nasilja te stvaranju društvenog i institucionalnog okruženja u kojem će se nasilje prijavljivati, prijetnje shvaćati ozbiljno, a odgovornost jasno biti na počinitelju, a ne na žrtvi.
Nasilje nad ženama nije privatna stvar. Svaki njegov oblik zahtijeva pravodobnu reakciju, a svaki znak povećanog rizika mora biti shvaćen ozbiljno. Obveza je svih nadležnih tijela, ali i društva u cjelini, učiniti sve što je moguće kako bi se žene zaštitile, nasilje spriječilo i kako bi se tragedije poput one od 22. rujna 1999. godine više nikada ne ponovile.
