Parkinsonova bolest progresivno je i degenerativno stanje koje je popraćeno drhtanjem mišića, usporenošću pokreta te ukoćenošću tijela. Danas u svijetu od ove bolesti pati više od 20 milijuna ljudi, a samo u Hrvatskoj ih ima više od 15 tisuća.
Iako za ovu tešku bolest moždanog sustava još uvijek nije pronađen lijek, znanstvenici su dokazali kako postoji jasan signal koji otkriva postojanje bolesti.
Naime, međunarodni tim znanstvenika, predvođen njemačkim Institutom Max Planck, uspio je identificirati specifične obrasce moždanih valova koji precizno odražavaju težinu motoričkih simptoma kod oboljelih, piše ScienceAlert.
Parkinsonova bolest pogađa bazalne ganglije, dio mozga koji je zadužen za kontrolu pokreta. Bolest na pacijenta djeluje tako što njegovom mozgu onemogućuje sposobnost filtriranja informacija koje omogućuju stabilnost i preciznost njegovih pokreta. To kao posljedicu ima tremor, ukočenost mišića i usporenost pokreta.
Znanstvenici su dugo razglabali o tome da bi se promjene u radu bazalnih ganglija trebale očitovati u njihovoj električnoj aktivnosti, prvenstveno kao višak beta valova. Iako su ranije studije, provedene pomoću elektroda implantiranih duboko u mozak, potvrdile vezu između tih valova i simptoma, precizno tumačenje tih signala bilo je gotovo nemoguće.
Razlike u simptomima pacijenata, te nedostatak zdravih ljudi na kojima bi se provelo istraživanje, znanstvenicima je otežalo usporedbu moždanih aktivnosti između bolesnih i zdravih bazalnih ganglija. Upravo to jedan je od razloga zašto se nije došlo do proboja u liječenju Parkinsona.
Kako bi prevladali te prepreke, istraživači su objedinili pet različitih skupova podataka prikupljenih od 119 osoba s Parkinsonovom bolešću. Uspoređujući razlike u aktivnosti između jače i slabije pogođenih bazalnih ganglija unutar mozga svakog pojedinca, uspjeli su razaznati specifične ritmove skrivene unutar opće moždane buke.
Precizna identifikacija ritmova u bazalnim ganglijima mogla bi imati vrijednu ulogu u budućem liječenju tretmanom duboke moždane stimulacije.
Terapija bi se mogla dinamički prilagođavati promjenjivim ritmovima u mozgu pacijenta u stvarnom vremenu. To bi u velikoj mjeri moglo pomoći pacijentima da vrate kontrolu nad pokretima vlastitog tijela.
