Putopisac, Ponos Hrvatske, junak dokumentarca ‘Punim plućima’… Sve je to Slaven Škrobot koji je ušao u povijest i kao prva osoba u invalidskim kolicima na vrhu Hrvatske, točnije na Sinjalu na Dinari. Ovaj 40-godišnji Zagrepčanin bio je u više od 40 zemalja u kojima je posjećivao i teško dostupne lokacije. Od pustinje, džungle do hramova do kojih vodi 850 stepenica…Cilj je bio osjećati se živim i disati punim plućima
Za početak nismo propustili priupitati Škrobota o osvajanju vrha Sinjal, povijesnom podvigu s HGSS-om kojem je bio cilj bilo promoviranje inkluzije, odnosno uključivanje i poticanje osoba s invaliditetom na aktivniji život.
– Radio sam u posljednjih 17 godina otkako sam nastradao puno izazovnijih stvari. Ovo je će zvučati nezahvalno, ali je u biti kompliment za HGSS, meni je bilo poprilično neuzbudljivo tijekom uspona i silaska. Jednostavno, imao sam toliko profesionalaca, pa čak i doktoricu uz sebe pa ni u jednom trenu nisam osjetio trunku rizika. Odradili su to kao da je to ispijanje kave u dvorištu. Navikao sam na ekstreme i da me na dva bambusova drveta nose ljudi u japankama gdje svaki korak može biti poguban. No svakako moram reći da je tijekom prošlogodišnjeg uspona na Dinaru bilo lijepo vidjeti sve te ljude koji su se okupili za viši cilj i doživjeti taj krajolik koji dotad nisam imao prilike vidjeti – prisjetio se Škrobot koji je prije šest godina proglašen i Ponosom Hrvatske zbog drugog pothvata. Točnije, zbog šestomjesečnog putovanja od Savudrije do Istanbula tijekom kojeg je biciklirao te prikupljao sredstva za četiri bicikla za osobe s invaliditetom. Bila je to humanitarna akcija ‘Slavenovih tisuću kilometara u kolicima za osmijehe na licima’.
– Prolazio sam tada kroz loš period u životu i bicikl sam vidio kao izlaz iz te krize. Sve je krenulo nakon jednog okupljanja osoba s invaliditetom u Ludbregu gdje je bila organizirana i utrka, ali je od nas desetak koji smo došli samo dvoje imalo bicikl za OSI-je. I tada sam došao na ideju da skupljam za te bicikle i smislio taj podvig. Takav pothvat nitko nikad nije ni pokušao u mojoj situaciji. Na taj put sam krenuo bez ikakvih informacija jer jednostavno nisam imao nikoga pitati za savjet. Bilo je to nevjerojatno iskustvo koje ću pamtiti cijeli život, ali bilo je i jako teških trenutaka. Tu sam doživio i najgore iskustvo u životu, skoro sam dobio moždani udar. Na kraju sam otišao i dalje od Istanbula koji je bio cilj, čak do granice sa Sirijom. Sve skupa prevalio sam 3 i pol tisuće kilometara biciklom, a 20 tisuća kilometara u kamperu – ispričao nam je Škrobot koji svojim podvizima ruši sve predrasude i briše granice nemogućeg. Jedan od većih izazova, kako nam je ispričao, bio je obilazak slavne Petre u Jordanu do koje vodi čak 850 stepenica.
– Petra je bio prvi izazov, ali ne najteži. Dosta dugo sam se pripremao za taj uspon i tražio informacije. Kad smo išli tamo, nismo išli preko 850 stepenica, već smo išli sa stražnje strane planine, ali smo se na kraju spuštali niz tih 850 stepenica. A najteže što sam učinio bio je uspon na Torres del Paine u čileanskoj Patagoniji. To je bila najteža staza i najteži uvjeti – prisjetio se.
O svojim brojnim podvizima ovaj zagrebački putopisac svakako može napisati knjigu, (na čemu trenutačno i radi). No mi ipak nemamo toliko mjesta. Pa smo ga pitali da nam da sukus svega i otkrije, s obzirom da je bio od Tanzanije, Kambodže i Vijetnama do Bolivije i Perua, koja država ga se posebno dojmila i zašto.
– Svako putovanje ostavilo je nešto duboko urezano u meni, nisam nikad požalio neki izbor dosad, ipak uvijek rado biram nove destinacije. Ako moram izdvojiti jednu državu onda bi to bila Australija. Priroda je drugačija, daleko je, a opet je civilizacija, može se sve jesti i piti, može se doslovno piti voda iz potoka. Sve je dostupno. Smatram da ljudi s invaliditetom u Australiji imaju najbolji život koji se može pružiti jer država jako brine o OSI-jima i ide do najsitnijih detalja u prilagođavanju nepristupačnih mjesta. I to ne samo najosnovnijih poput gradskih WC-a, tamo se čak i u džunglama mislilo na prilagođavanje prostora OSI-jima – ispričao nam je Škrobot nabrojavši nam i druge države koje je posjetio, a dobro su prilagođene za kretanje osoba u kolicima.
– Svakako Singapur, a u Europi bih izdvojio Švedsku, Njemačku i Madrid. Što se tiče Hrvatske, u Zagrebu ima nekih pomaka, ali je još to daleko od toga da ga možemo nazvati modernim prilagođenim gradom za osobe s invaliditetom – rekao je. Škrobot nam je ispričao i kako se priprema za put.
– Nakon bicikliranja do Istanbula počeo sam drugačije doživljavati ta putovanja i više ne želim imati sve do detalja iskristalizirano, već pokušavam da što više toga bude spontano. Zato preferiram ići na što duža putovanja na kojima se čovjek može u potpunosti prepustiti. Ipak, kao osoba s invaliditetom moraš sve stvari provjeravati dvostruko, ispitivati, slati mailove, tražiti privatne kontakte. Za početak treba provjeriti ima li kupaonica u smještaju dovoljno široka vrata da možete ući i je li kupaonica dovoljno velika za manevriranje kolicima. Je li smještaj uopće dostupan, odnosno je li bez stepenica i nekih prepreka. Zbog takvih situacija morate imati privatni kontakt smještaja i često mijenjanje smještaja zahtijeva vrlo veliku volju i oduzima puno vremena i energije. A to je samo jedan segment putovanja, tu je i aerodrom, javni prijevoz, atrakcije… Problem je što često u egzotičnim zemljama nema baš informacija pa, recimo, ako dođete vidjeti kip u Tajlandu i otkrijete da ispred njega ima 150 stepenica, možete se samo okrenuti. A ponekad se treba prepustiti pomoći i dobroj volji drugih ljudi. Ponekad sa mnom ide asistent, nekad prijatelji, nekad netko od obitelji ili ljudi koje sam upoznao na internetu. Ja, ako sam nešto zacrtao, znam da ću to ostvariti – istaknuo je.
Za kraj Škrobot naglašava kako je njemu trebalo vremena da nakon nesretnog skoka u more, dijagnoze tetraplegije i rehabilitacije uopće počne s putovanjima. Počelo je sve s putom u Sarajevo, a put u Maroko bila je prekretnica nakon koje se posvetio i pisanju tekstova na svojoj stranici ‘Rolling around the world’.
– Kod mene je bio dugogodišnji proces. Mogu zahvaliti mojoj obitelji, prijateljima i mojem kako ga ja nazivam prošlom životu kada sam bio aktivan i bavio se sportom kada sam vjerojatno razvio mentalitet neodustajanja. Glazba je bila prvi korak jer sam kroz glazbu naučio doći do svog mentalnog mira, a onda je sve to dovelo do putovanja koja su me dovela do tog bijega iz svakodnevice i te rutine. Kad putujem osjećam se puno slobodnije i življe nego kad sam doma, pogotovo zimi kad ujutro palim grijalicu i čekam asistenta ili fizoterapeuta i to djeluje kao jedan jako dosadan život. A na putu se osjećam živim – zaključio je Škrobot koji sljedeće godine planira u Južnu Afriku.
Što drugo reći nego – sretan put!
Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.
