‘Bijela knjiga’ poziva na to da se pristupačnost i inkluzivni dizajn prepoznaju, dokumentiraju i komuniciraju kao bitna obilježja arhitektonske izvrsnosti, umjesto da ostanu na marginama profesionalnih narativa
Suvremena arhitektura u Europskoj uniji nije pretjerano osjetljiva za inkluzivni dizajn, ako je vjerovati arhitektu Sotirisu Papadopoulosu, autoru tzv. bijele knjige Afa, publikaciji u kojoj zaključuje da pristupačnost javnih objekata za osobe s invaliditetom ne predstavlja bitan kriterij za arhitektonsku izvrsnost.
U svom radu Papadopoulos poseban osvrt daje na Nagradu Mies van der Rohe – Nagradu Europske unije za suvremenu arhitekturu – koja uglavnom prepoznaje ona arhitektonska rješenja i dizajnerska dostignuća u kojima se pristupačnost tretira tek sporadično, onako usput.
Pristupačnost i inkluzivni dizajn ostaju uglavnom nevidljivi čak i na najvišim razinama profesionalnog priznanja, navodi Papadopoulos u svojoj publikaciji sastavljenoj od niza studija koje ispituju pristupačnost i inkluziju u arhitektonskim medijima i diskursu.
Publikacija također predstavlja koncept sindroma ‘plavuše Barbie’, termin koji se koristi za opisivanje reprezentacijske kulture u kojoj arhitektonske slike normaliziraju pretpostavke o zdravoj osobi i čine invaliditet uglavnom nevidljivim.
– Objedinjavanjem svojih nalaza u jedan strateški argument, ‘bijela knjiga’ poziva na to da se pristupačnost i inkluzivni dizajn prepoznaju, dokumentiraju i komuniciraju kao bitna obilježja arhitektonske izvrsnosti, umjesto da ostanu na marginama profesionalnih narativa – zaključuje se u publikaciji.
