Čak i u 21. stoljeću osobe s različitim vrstama invaliditeta još uvijek nailaze na predrasude. Nažalost, to nije najgore što im se događa. U nekim dijelovima svijeta osobe s različitim vrstama invaliditeta čak i ubijaju.
Primjerice, na Madagaskaru samo u zadnjih nekoliko godina enormno je narastao broj smrtnih slučajeva osoba s albinizmom, prenosi The Guardian.
Da pojasnimo, tu se ne radi o prirodnoj smrti oboljelih, nego o njihovim smaknućima. Samo do srpnja ove godine na Madagaskaru je života lišeno bar 13 osoba koje su imale ovaj rijetki genetski poremećaj.
Radi se o rijetkom genetskom poremećaju koji karakterizira nedostatak ili smanjena proizvodnja pigmenta melanina u koži, kosi i očima. To rezultira jako svijetlim tenom, bijelom ili žućkastom kosom, te plavom, sivom, a u nekim slučajevima i crvenom ili ružičastom bojom očiju.
Biti albino i biti stanovnik ovog otoka, gdje živi pretežno tamnoputo stanovništvo, nikada nije bilo lako, a u zadnjih desetak godina postalo je nepodnošljivo.
Iz udruge Albinos Madagascar navode kako je ovo najteža godina do sada kada su u pitanju ubojstva osoba s albinizmom.
– Situacija je vrlo kritična, vrlo okrutna. Suočavamo se s mnogo velikih problema i osjećamo se stvarno nesigurno – ističe predsjednik udruge Albinos Madagascar, Fulgence Ramiandrisoa Soja koji je i sam osoba s albinizmom.
Da stvar bude gora, zbog napučenosti stanovništva na Madagaskaru ljude se počelo poticati da ubijaju djecu s albinizmom, te im se plaća pozamašna svota novca.
S obzirom na to da se tamošnje stanovništvo bori s ekstremnim siromaštvom i nepovoljnim klimatskim uvjetima koji im često uništavaju usjeve, to dovodi do gladi i smrti.
Isto tako, budući da više od 80% stanovništva živi od 1,60 funti dnevno, vrlo je vjerojatno da se kroz likvidaciju osoba s albinizmom dio ljudi pokušava izvući iz siromaštva.
Sabina Lauber, viša savjetnica za ljudska prava pri UN-u na Madagaskaru smatra da je upravo to ono što ljude potiče da pribjegavaju takvoj praksi.
– Madagaskar je jedna od rijetkih zemalja na svijetu u kojoj su se svi pokazatelji razvoja i dobrobiti smanjili u posljednjih 10 godina. Istodobno, broj stanovnika se dramatično povećao i stoga postoji razina očaja za preživljavanjem. Ljudi se okreću lošim načinima kako bi riješili problem siromaštva – ističe Lauber.
Očajna vremena traže očajne poteze, a očito je granica do koje su ljudi spremni ići postala izuzetno visoka.
