Osobe sa sindromom mogu izmišljati simptome, zahtijevati rizične operacije, ili pokušati prepraviti rezultate laboratorijskih ispitivanja u svojim nastojanjima da osvoje simpatije i zabrinutost
Munchausenov sindrom je ozbiljna mentalna bolest u kojoj se netko s velikom potrebom za pažnjom pretvara da je bolestan ili se razboli ili namjerno ozljedi. Osobe sa sindromom mogu izmišljati simptome, zahtijevati rizične operacije, ili pokušati prepraviti rezultate laboratorijskih ispitivanja u svojim nastojanjima da osvoje simpatije i zabrinutost.
Munchausenov sindrom pripada grupi stanja koje nazivamo umišljeni poremećaji, a oni su ili izmišljeni ili su si ih osobe same nanijele. Umišljeni poremećaji mogu biti psihološki ili fizički. Munchausenov sindrom se odnosi na najteže i kronične fizičke oblike umišljenih poremećaja.
Neke teorije navode da bitan čimbenik u razvoju ovog poremećaja može biti povijest zanemarivanja i zlostavljanja u dječjoj dobi i/ili povijest povremene bolesti koja je zahtijevala učestalo i duže bolničko liječenje. Smatra se da u takvim okolnostima djeca koja su zlostavljana ili zanemarivana počnu boravak u bolnici doživljavati kao bijeg iz traumatičnog doma te zavole medicinsko osoblje jer su prema njima brižni. Kasnije u životu to iskustvo može biti predispozicija za razvoj Munchausenovog sindroma. Naime, ti pacijenti kasnije traže stalnu brigu koja im je kao djetetu bila uskraćivana u roditeljskom domu.
Liječenje Munchausenovog sindroma je teško i prognoze najčešće nisu dobre. Prvi cilj je smanjiti potencijalno štetne preglede i postupke te uputiti pacijenta na terapiju. Problem je u tome što takve osobe često i ne žele da im se pomogne jer žele biti u ulozi bolesnika. Potreban je pažljiv pristup te osoba u tom slučaju može pristati na terapiju. U slučaju ostalih umišljenih poremećaja prognoze nisu toliko loše kao s Munchausenovim sindromom.
Postoji i mogućnost nedirektnog suočavanja osobe s problemom koji su se pokazali relativno uspješni. Prvi način uključuje objašnjenje podloge poremećaja pacijentu bez direktnog navođenja o čemu je riječ. Kod drugog načina liječnik predstavi pacijentu dvije mogućnosti tretmana njegove bolesti. Ako je njegova bolest umišljena, tretman neće djelovati, a ako je uzrok biološki, onda će mu nakon tretmana biti bolje. Na taj ga se način prisiljava da ili prizna ili da se upusti u to i bude otkriven. Treći način uključuje korištenje hipnoze ili biofeedbacka.
Postoje i obrnuti slučajevi ovog sindroma, odnosno kad osoba drugu osobu čini bolesnom. U 93 posto slučajeva to su majke koje imaju potrebu u očima drugih ispasti vječito brižne majke, odnosno stalno brinu za svoju bolesnu djecu.
