Znam da je sve što baca na ‘invalidsko’ i prilagodbu automatski skuplje, ali postoji razlika između skuplje i bolesno preskupo, a ja nekako vidim da ste većinom zagazili u ovu drugu kategoriju
Nisam skrenula i još uvijek znam da je more slano, a zašto je i gorko, saznat ćete.
Dakle, prvo i osnovno, na poslu dosta kasno biramo termine ljetnog godišnjeg odmora. Mnogi, koji mogu tako, si rezerviraju termin za more još valjda u siječnju i jasno je da mene u lipnju više ništa smisleno, povoljno, pristupačno i blizu ne čeka.
Svejedno još nisam odustala i u zadnjih mjesec dana sam poslala sigurno 300-tinjak upita u razne Facebook grupe, turističke urede i gdje god sam vidjela da netko nudi smještaj na moru.
Moj oglas glasi:
‘Trebala bih pristupačan smještaj za invalidska kolica u periodu od 10. 8. do 16. 8.
Smještaj bi bio za četiri odrasle osobe, od kojih je jedna osoba u kolicima.
Pod pristupačno mislim na prizemlje, dovoljno široka vrata, slobodan prolaz do kreveta i dovoljno veliku walk-in kupaonicu s rukohvatom i nekakvom mogućnošću stavljanja plastičnog stolca u tuš. Mogu donijeti svoj stolac.
Potrebna je i blizina plaže, na kojoj je barem sitni šljunak jer za ulazak u more imam svoja JOB kolica. I na kraju me zanima cijena.’
Turistički uredi uglavnom odgovaraju da mi ne mogu ponuditi pristupačan smještaj u traženom periodu jer je sve popunjeno ili da uopće nemaju pristupačnog smještaja u evidenciji.
Što se tiče pojedinih destinacija koje u ponudi imaju one male, slatke kućice u kojima imate sve, jedni nisu imali termin, a drugi su rekli da bi u traženom terminu to iznosilo oko 2500 eura. Sve prilagođeno. Ali – precijenjeno.
Hoteli kojima sam poslala upit ili nemaju ništa slobodno ili se iznos penje na oko 4000 eura, polupansion za nas četvero.
Privatne iznajmljivače sam najviše kontaktirala. Smještaji koji su cjenovno i pristupačnošću okej odavno su popunjeni, pa sam si mogla jedino složiti svoju listu ‘dolazi u obzir’ za iduću godinu, ako me netko opet ne preduhitri. Uglavnom su se cijene kretale malo preko 100 eura za noć i to još mogu podnijeti ako je u pitanju novi apartman.
Kod nekih privatnih iznajmljivača sam dobila također dojam da su radije rekli ‘nemam slobodno’ nego riskirali da im ja s kolicima izgrebem podove, štokove i tko zna što još. Ljudi, pa ni sebi doma ne uništavam stan, zašto bih vaš?
Pitala sam i u nekoliko vila s bazenom – neke su zauzete, neke predaleko od mora, jer realno, da se hoću kupati samo u bazenu, to mogu i u Zagrebu, Zagorju, a na kraju krajeva, imam doma veliki bazen koji sam prije nekoliko godina kćeri kupila i ne mogu u njega, jednako kao što ne mogu ni u ove vilinske, iliti u sklopu vile.
Meni uopće u konačnici ne treba vila – ni doma ne živim u njoj – treba mi samo ono već navedeno da mogu dostojanstveno preživjeti tih par dana odmora, bez dvojbe kako ću piškiti, oprati se i leći u krevet.
E da, u vili je noć preko 200 eura, barem ono što sam pitala. Preko 200 eura za spavanje, bez da je itko od nas pojeo slanac, polizao preskupi sladoled, pojeo burek koji nosaju po plaži ili si priuštio suncobran na plaži koji ima veću dnevnicu od mene.
Znam da je sve što baca na ‘invalidsko’ i prilagodbu automatski skuplje, ali postoji razlika između skuplje i bolesno preskupo, a ja nekako vidim da ste većinom zagazili u ovu drugu kategoriju. I zato je more meni više gorko nego slano.
Prilagodba ne mora nužno biti skupa. Staklenu stijenu za tuš sam za doma platila malo više jer je najšira što su imali, rukohvati su kupljeni za manje od 30 eura po komadu, stolica za tuš je za 60 eura.
Sobna vrata su mi, rekoše majstori, u standardu što se tiče širine, spavaća soba mi je nekih 11 kvadrata, imam običan, jeftiniji krevet. Dakle, o nikakvim svemirskim posebnim namještajima se tu ne radi, niti o nikakvim vau skupim pomagalima.
Moj oglas za more sad i tu stoji, pa ako ima netko nešto smisleno za ponuditi – neka mi se slobodno javi.
Ako ništa, ostaje mi da svoje cerebralne nožice potoćam u lavor za nula eura. Ista je cijena u sezoni i podsezoni, a i sladoleda uvijek ima na akciji.
