Od ovog trenutka u mom životu ništa neće biti isto, pomislila je Kristina Šporčić Radoš kada je prije dvadeset godina dobila svog prvog psa pomagača.
Tada je ova 41-godišnja Zagrepčanka spoznala kako zapravo izgleda prijateljstvo između čovjeka i psa, te drage četveronožne beštije kojoj su ljubav i odanost ugravirani u gene. Kristina je vid u potpunosti izgubila u svojoj 15. godini, uslijed glaukoma, a kada joj je prvi pas pomagač zakoračio u život, posve je jasno vidjela da sljepoća ne znači i gubitak doživljaja svijeta. Pas joj je, uz sve ostalo, bio i svojevrsno vezivno tkivo sa širom društvenom zajednicom, dakle ono što joj bijeli štap nikako nije mogao osigurati.
Još od 2004. godine Kristina je vezana za Hrvatsku udrugu za školovanje pasa vodiča i mobilitet, u početku kao volonterka a kasnije stalno zaposlena kao suradnica za edukativno-promotivne aktivnosti i podršku korisnicima. Njezina funkcija u udruzi podrazumijeva i redovito obilaženje škola i vrtića, gdje klince i klinceze educira o svakodnevici slijepih i slabovidnih ljudi koja bi sigurno bila tegobnija da uz njih nisu njihovi psi. Usto ih poučava i o važnosti socijalizacije budućih pasa pomagača, među kojima su i psi vodiči, kako bi se navikli na suživot s ljudima i naučili se pravilima pristojnog ponašanja u domu, svojoj okolini i svim javnim mjestima.
– Uzajamnost prijateljstva i pažnje ključni je preduvjet za uspješno stvaranje dobrog međusobnog odnosa psa i čovjeka. A to bi, uostalom, trebala biti glavna uloga socijalizacije: stvaranje prijateljstva čovjeka i psa – kaže nam Kristina.
– Nažalost, u posljednje vrijeme bilježimo slabiji interes za socijalizaciju, jer javnost nije dovoljno educirana o važnosti pasa pomagača u svakodnevnom životu osoba s invaliditetom. Usto se i brojne obitelji teško odlučuju na taj korak jer znaju da će se nakon godinu, godinu i pol dana socijalizacije morati odvojiti od svog ljubimca. A u tom se periodu uistinu stvara neraskidivo prijateljstvo, neopisivo ljudima koji ga nisu iskusili.
Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet jedna je od onih organizacija koje za svoje korisnike neprestano osigurava nove programe i projekte, koje uglavnom financira kroz natječaje, lokalne i nacionalne. Tu valja spomenuti i donatore koji su itekako svjesni važnosti pasa pomagača za ljude koji imaju neka tjelesna ili intelektualna ograničenja. Njima Kristina, kao i ostali članovi udruge, upućuje izraze duboke zahvalnosti i prijateljstva.
No njezina udruga već nekoliko godina nema stalne sponzore, dakle velike tvrtke, koji bi sustavno financirali njihove programe koji nekim korisnicima doslovce spašavaju živote. Stoga redakcija In Portala apelira na sve ljude dobra srca i menadžmente velikih kompanija da podrže rad ove društveno korisne udruge, makar i skromnom uplatom na račun: IBAN HR4123600001101351988.
– Psi pomagači nisu nam bitni samo za socijalne aktivnosti, oni su naš prozor u svijet – odgovara Kristina na pitanje kojom bi porukom pozvala sponzore da podrže misiju njezine udruge.
