Mateja Tutiš mlada je žena, 32 su joj godine tek, a već se može pohvaliti da vodi zreo, ispunjen i svrhovit život.
Ova rođena Puljanka s adresom u Zagrebu, naime, diplomirala je bibliotekarstvo i kroatistiku, objavila je knjigu poezije, jedno vrijeme bila profesorica hrvatskog jezika za strance, a ovo što trenutačno radi vrijedno je dubokog poštovanja.
Mateja je danas stručni komunikacijski posrednik jednoj gluhoj učenici, a taj je posao nekako više doživjela kao poziv, a manje kao zanimanje. Njezin put do zvanja stručnog komunikacijskog posrednika odveo ju je, kako sama kaže, u jedan nevjerojatan, zanimljiv i slojevit svijet.
– Kao osoba koja je cijeli život pokazivala sklonosti prema svijetu jezika, koja se zbog jezika i preselila u Zagreb, dugo me vremena privlačila ideja učenja znakovnoga jezika – kaže nam Mateja.
– Što sam duže odugovlačila s realizacijom, to mi je znakovni jezik postajao sve intrigantniji. O njemu nisam mogla mnogo toga naučiti bez konkretnog tečaja i instruktora, ali ni preko nekog poznanika koji ga koristi ili zna.
– Kad sam se konačno odvažila na tečaj, preda mnom se otvorio portal u jedan nevjerojatan, zanimljiv i slojevit svijet. Ne samo da sam na tjednoj bazi kroz dvije godine učila nove znakove i zakonitosti hrvatskog znakovnog jezika, nego sam se i upoznala s kulturom gluhih i gluhoslijepih osoba.
– Ne samo da nisam znala da znakovni jezik nije univerzalan, da svaka država ima svoj znakovni jezik i da se gluhi i gluhoslijepi iz, recimo, Hrvatske i Srbije ne mogu lako sporazumjeti, nego nisam znala ni da postoji gluhosljepoća. U vrlo kratkom periodu spoznala sam mnoštvo informacija koje nisam mogla ni naslutiti, o kojima uopće nisam razmišljala u vrijeme kad je znakovni jezik u mojoj glavi bio samo potencijalna vještina – veli Mateja.
Prekretnica na njezinu putu do stručnog komunikacijskog posrednika dogodila se kada se počela educirati, volontirati, a na kraju i raditi u Hrvatskom savezu gluhoslijepih osoba ‘Dodir’. Rad s gluhoslijepima, brzo je to spoznala, izuzetno je izazovan, zahtijeva mnogo strpljenja, prilagodbe i znanja.
– U početku nije baš bilo lako jer tečaj, naravno, nije dovoljan – nastavlja Mateja.
– Kao i kod svih drugih jezika, ključna je uspostava komunikacije s izvornim govornicima, drugim riječima: jezik ne možemo naučiti na tečaju, on nam samo daje uporišnu točku. Meni u početku ni činjenica da gluhoslijepima za sve treba triput više vremena nije baš bila od pomoći, gluhoslijepi korisnici bili su često i brži i snalažljiviji od mene. Jedanput me je gluhoslijepi korisnik upozorio da idemo u krivom smjeru!
– Takve su se stvari s vremenom reducirale, a ja sam ubrzo, nakon nešto iskustva s gluhoslijepima, počela raditi u školi kao stručna komunikacijska posrednica s jednom gluhom učenicom.
Mateju pitamo zašto je posao stručnih komunikacijskih posrednika pomalo podcijenjen, zašto ovo plemenito zvanje nikako da dobije ni fusnotu u srednjestrujaškim medijima?
– Posao stručnog komunikacijskog posrednika, kako ga trebamo imenovati prema novoj službenoj terminologiji, vrlo je važan, zahtjevan i podcijenjen posao koji se često brka s poslovima asistenata ili pomoćnika u nastavi – kaže Mateja.
– Ne želim pritom reći da asistenti u nastavi nisu podcijenjeni. Itekako jesu, ali poistovjećivanjem se umanjuje specifičnost posla o kojemu ovdje govorimo. Nerijetko se dogodi da unatoč upućivanju na taj problem ljudi i dalje smatraju da su poslovi asistenata i stručnih komunikacijskih posrednika jedno te isto.
– Važno je shvatiti da stručni komunikacijski posrednik nije asistent gluhom učeniku, ne pomaže mu u kretanju, baratanju stvarima, prehrani ili higijeni. Stručni komunikacijski posrednik u Hrvatskoj prevodi gluhom učeniku nastavu i sve interakcije koje se događaju u školskom okružju, mora posjedovati znanje hrvatskog znakovnog jezika, mora se moći prilagoditi učenikovim potrebama te pristupom prema učeniku potaknuti njegov potencijal u učenju i svakodnevnu inkluziju.
– To u mom slučaju podrazumijeva korištenje hrvatskog znakovanog jezika, koji se od znakovnoga razlikuje u tome što koristi znak za svaku riječ u hrvatskom govornom jeziku te znakovima prati njegovu gramatiku i sintaksu, jer moja učenica govori i dobro zna hrvatski. Osim toga, stručni komunikacijski posrednik svakodnevno se mora pripremati za nastavu te posjedovati šire opće znanje i razumijevanje određene problematike, jer bez razumijevanja teško je i prevoditi. Ponekad učenik zapisuje, a prevođenje se događa naknadno, što je dodatno otežano ako nema prethodne pripreme i razumijevanja predmeta.
– Nadalje, za dobar dio stručne terminologije ne postoji znak u znakovnom jeziku, pa se oko tih znakova međusobno dogovaramo ili se konzultiram s kolegicama. Još jedan problem s kojim se susrećemo kad je u pitanju rad u školi jest nedostatak stručnog kadra. Često se jedva pokrivamo jer nas je jako malo, a nedavno se dogodilo to da je zbog mog bolovanja moja učenica nekoliko puta morala biti sama. Sada je razlika u poslovima stručnog komunikacijskog posrednika i asistenta u nastavi malo jasnija: drugi me kolege iz škole ne mogu mijenjati, a kad me mijenja netko od kolega iz Saveza, za njih honorara nema jer nam škola nije dužna osigurati zamjene.
– Dosad, da kucnem o drvo, nisam imala potrebu za duljim bolovanjem, tijekom kojega bi moja učenica vjerojatno bila zakinuta za normalan i siguran obrazovni proces. Sve što sam navela, uključujući i moju prijašnju neupućenost u temu, govori nešto o tome koliko su u našoj državi gluhi, gluhoslijepi i njihov materinski jezik ispod radara. Kad bi se ovom poslu davalo više priznanja, a priznanje se manifestira kroz bolje plaće i stabilnije radne uvjete, situacija bi mogla biti daleko bolja – zaključuje Mateja.
No posebno je zanimljivo pitanje kako bi izgledalo školovanje gluhe korisnice bez njezinih usluga stručnog komunikacijskog posrednika. U tom slučaju, posve sigurno, ne bismo mogli govoriti o inkluzivnom obrazovanju i učinkovitoj izgradnji društva jednakih mogućnosti.
– Moja učenica zaista može sama sve – kaže Mateja.
– Ne smatram se njezinim anđelom čuvarom, kako to neki nekada nazivaju; ja sam, jednostavno, njezina prevoditeljica koja joj pomaže srušiti jezičnu barijeru u obrazovanju. U tom mi smislu i moja struka dobro služi: hrvatski jezik izuzetno joj je važan s obzirom na to da pokazuje interes za daljnje školovanje.
– Tu sam ponekad u dilemi: istovremeno joj želim prenijeti autentičan jezični aparat određenog profesora, ali i želim uz znakovani jezik izgovarati gramatički i sintaktički što točnije rečenice kako bi ona od moje struke imala neke koristi. U tim situacijama moram procijeniti kakva je percepcija razreda: ako je neki profesor šarmantan zbog određenih fraza koje je izgovorio, onda ih prenosim identično kako bi moja učenica sudjelovala u razrednom oduševljenju i simpatijama. Ako procijenim da u razredu ne postoji reakcija i da određena slobodnije izgovorena rečenica ne karakterizira uobičajen jezični izričaj profesora, onda se trudim intervenirati u gramatiku i sintaksu onoliko koliko mogu. Naučila sam i čitati naopako, pa pratim njezine bilješke i ispravljam je ako primijetim pogrešku. No ona ima istančan osjećaj za pravopis, pa je to izuzetno rijetko.
– Za mene kao neiskusnu osobu, koja je zbog nedostatka stručnih komunikacijskih posrednika morala biti bačena u vatru, to je predstavljalo velik izazov. Događalo se da joj ne uspijem prevesti rečenicu do kraja, da miješam znakove ili neprecizno prevedem pitanje, što je unosilo dodatnu konfuziju.
– Bilo je svega, nedostajalo mi je znanja, brzine i opuštenosti. Danas mi je najveći izazov prevođenje humora, prenesenih značenja, internih razrednih fora, a te su situacije nepredvidive i česte. Školska atmosfera dinamična je i zahtjevna, a na moju koncentraciju (ali i sluh) jako utječe razredna buka. Kad moja učenica na informacije odreagira istovremeno s drugima, kad istovremeno digne ruku kako bi odgovorila na neko pitanje i kad se istovremeno nasmije na neku šalu, ja smatram da sam u svom poslu uspjela. Nažalost, tako ne bude uvijek, posebno kad se prevodi grupni rad, gdje drugi učenici jedni drugima upadaju u riječ i glasno govore. Tada često ne uspijevam prenijeti ni infomaciju o tome tko govori i ponekad potpuno ispadnem iz priče pa više ne znam ni o čemu se govori. Idealno bi bilo imati, recimo, tri stručna komunikacijska posrednika za grupni rad u školi, ali to je nemoguća misija.
– Nas dvije svakodnevno surađujemo i učimo jedna od druge. Ona je ujedno i moj najveći kritičar: ni jedna moja greška u znakovanju ne prođe neopažena ni, srećom, neispravljena. Danas sam bolji stručni komunikacijski posrednik nego u početku zahvaljujući njoj, ali i svim mojim kolegama i kolegicama u Dodiru. Zajedničkim radom uz mentorstvo naše šefice dr. sc. Sanje Tarczay radimo na vidljivosti i osvještavanju važnosti svog posla – zaključuje svoju priču Mateja.
Kada nema škole, Mateja radi na terenu s ostalim gluhim i gluhoslijepim osobama. Eh, to se već može nazvati bezuvjetnom predanošću poslu stručnog konunikacijskog posrednika. Nije to tek raditi svoj posao, to je živjeti svoj posao.
