U hrvatskom zdravstvenom sustavu pravo pacijenata na ‘suodlučivanje’ i ‘drugo mišljenje’ zakonski je zajamčeno gotovo dva desetljeća. No koliko ga zaista koristimo – i zašto rijetko?
Prema Zakonu o zaštiti prava pacijenata, svaki pacijent ima pravo biti informiran o svom zdravstvenom stanju, predloženim terapijama i mogućim rizicima, te sudjelovati u odabiru liječenja. Ujedno, ima pravo zatražiti drugo mišljenje – konzultaciju s neovisnim specijalistom, koju HZZO pokriva.
U teoriji, sve zvuči idealno. U praksi? Mnogi pacijenti ne znaju da imaju to pravo. Umjesto da zatraže drugo mišljenje putem liječnika obiteljske medicine, pacijenti često odlaze privatnicima i plaćaju skupe preglede, ne znajući da to mogu ostvariti i besplatno – uz pravilnu proceduru.
Još je veći problem suodlučivanje. Umjesto otvorenog razgovora, pacijenti i dalje često dobiju upute koje ‘samo trebaju potpisati’. Nema prostora za pitanja, nema prostora za dilemu. A prema istraživanjima, upravo nedostatak komunikacije najčešći je razlog nezadovoljstva pacijenata.
Važno je razumjeti da pacijentova volja mora biti ravnopravan dio medicinske odluke. Suodlučivanje nije prijedlog – to je pravo. Bolesnik nije pasivni promatrač, već aktivni sudionik u vlastitom liječenju, a zadatak sustava je da mu omogući informiran, siguran i poštovan izbor.
Dio problema je i u kulturi – mnogi pacijenti se i dalje boje da bi traženjem drugog mišljenja mogli ‘uvrijediti’ svog liječnika. Drugi ne žele ‘komplicirati’. A neki naprosto ne znaju kako.
Mehanizmi zaštite također su slabi. Povjerenstva za prava pacijenata postoje, no njihova učinkovitost varira po županijama. Prigovori se rješavaju sporo, najčešće preporukama – rijetko kada uz pravu pravnu zaštitu.
Sukladno tome s ciljem informiranja pacijenata o njihovim pravima, ali i edukacije liječnika o potrebama djece s teškoćama u razvoju odnosno osoba s invaliditetom, aktivni su iz Centra za razvoj vrijednosti na području poboljšanja kvalitete zdravstvenog sustava kroz projekt ‘I mi smo pacijenti – promicanje prava osoba s invaliditetom’.
Opći cilj projekta je stvoriti model osnaživanja djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom za ostvarivanje prava koja im pripadaju kao pacijentima. Također, ovaj model obuhvaća razvijanje dodatnih usluga koje će poboljšati kvalitetu zdravstvene zaštite osoba s invaliditetom, informirati javnost o potrebama ove ciljane skupine u zdravstvu te istovremeno educirati medicinske djelatnike o načinima ophođenja prema pacijentima s invaliditetom.
Prostor za napredak moguć je na svim područjima ukoliko postoji volja i svjesnost da zdravstveni sustav može i mora biti bolji odnosno dostupniji svima.
No, ima i dobrih primjera. Tamo gdje komunikacija s liječnikom teče iskreno i otvoreno, pacijenti se osjećaju sigurno, uključeno i spremno donositi informirane odluke.
Zaključno – ako ste pacijent, informirajte se. Ako ste liječnik, pitajte: ‘Što vi mislite?’ Jer pravo na zdravlje ne završava u čekaonici – ono počinje pravom na dijalog.
