Rijetko se čovjeku danas ukazuje prilika upoznati tako svestranu osobu kakva je Josip Tonžetić. Ovaj 34-godišnji Zagrepčanin nije tek uspješan sportaš čija je zvijezda nedavno zasjala u hrvatskom paraolimpizmu, nego je i viđeniji zagovaratelj prava gluhoslijepih osoba.
Josip je, naime, predsjednik Udruge gluhoslijepih osoba grada Zagreba (UGsO Zagreb), a svoj posao obavlja proaktivno, časno i volonterski. U dane kad je slobodan od treninga, zadatak mu je, kako sam kaže, pratiti rad udruge i doprinijeti stvaranju boljeg i kvalitetnijeg života za gluhosllijepe osobe.
– Danas se UGsO Zagreb suočava s problemom pronalaženja prostora u kojem bi članovi i zaposlenici mogli neometano boraviti i raditi – kaže Josip.
– Prostor u kojemu smo već godinama u Remetinečkom gaju sada je u obnovi a mi, do pronalaska adekvatnog prostora, ‘beskućnici’. Samim time što nemamo prostor, gluhoslijepi su uskraćeni za socijalnu uključenost i aktivnost. Nadamo se da će se uskoro pronaći rješenje kako gluhoslijepe osobe ne bi bile gurnute u totalnu izolaciju te ovim putem apeliram i na sve nadležne institucije da nam pokušaju pomoći u rješavanju ovog hitnog slučaja.
Tijekom svog obrazovnog puta završio je četverogodišnju strukovnu školu za komercijalista, zatim za prvostupnika ekonomije. Dodatno se educirao i završio tečaj za ECDL računalnog operatera i za masera. Unatoč zavidnim referencama, Josipu je još uvijek u fokusu traženje posla na pola radnog vremena i svaka su mu pomoć, preporuka ili prijedlog dobrodošli. Potencijalni poslodavci s punim se povjerenjem za Josipove podatke mogu javiti redakciji In Portala, u njemu se sigurno neće razočarati.
Kao osoba s gluhosljepoćom suočavao se, a i dalje se suočava s predrasudama i nerazumijevanjem okoline. Njegov je invaliditet, kaže, nevidljiv, i nećete na prvu primijetiti da ima problema sa sluhom i vidom. To bi, kaže, prozvao ‘nevidljivom gluhosljepoćom’.
– Osobe oko mene, u prvom kontaktu i susretu, teško primijete kako imam problema s vidom i sluhom. Ne bude im jasno zašto ih ‘ne doživljavam’ ili zašto odjednom ‘sumnjivo hodam’ kada su u pitanju mračniji prostori, velike gužve ili pak ima dosta prepreka na putu.
– Čak i moji prijatelji, rodbina i poznanici često zaboravljaju kako nekad ne primijetim ili nisam čuo što su mi rekli. Ponekad to zna izgledati jako ružno pa se osoba osjeti uvrijeđeno jer je nisam pozdravio ili doživio. Katkad bude i smiješno ako, primjerice, sjedim s društvom u kafiću, a netko me poznat izvana pozdravlja i maše mi. Ja ne primijetim, a oko mene svi u smijeh i jave mi da me netko pozdravlja – priča Josip.
Njegova sportska priča započela je prije desetak godina kad je, na prijedlog prijatelja, počeo trenirati judo. Trening po trening, i prvi rezultati bili su iskoro vidljivi – lijepa tjelesna transformacija, ali i mentalna promjena na bolje. Na prvom turniru u Mariboru već je osvojio i prvo odličje.
– Saznao sam da postoje natjecanja za slabovidne sportaše, a zatim i za osobe sa slabijim sluhom ili gluhoćom. Tada su treninzi postali veoma intenzivni, ponekad i po 3,m4 dnevno. Da vam pobliže objasnim, to su jutarnji treninzi snage, izdržljivosti, eksplozivnosti, motorika i slično, koje treniram u teretani ili u fitnes dvorani, podne rehabilitacijski trening, u međuvremenu mentalni trening i navečer judo sparinzi, situacijski treninzi i usavršavanje tehnika – opisuje Josip.
Sve to iziskuje, kako sam kaže, jako puno vremena, rada, truda, znoja, suza, ali ima i puno veselja i smijeha.
– Zaista sam naporno radio i uspio osvojiti povijesnu, brončanu medalju na europskom prvenstvu u Bugarskoj. Ta me pobjeda kvalificirala u vrhunske sportaše te sam ostvario pravo sudjelovanja na nedavno odžanim Deflimpijskim igrama u Japanu, u Tokiju. To su mi bile druge Deflimpijske igre na kojima sam sudjelovao. Jako sam zadovoljan svojim nastupom jer se vidi veliki napredak u odnosu na prve igre, koje su bile u mojim judo počecima – govori Josip.
S obzirom da puno trenira, tu se najviše vidi koliko ljudi oko njega nisu svjesni da ne vidi dobro ili ne čuje, iako to već dobro znaju.
– Moj je trener također bio dosta zbunjen u početku, misleći da ga ignoriram. Dugo mu je trebalo da se navikne, iako čak i danas ponekad zaboravi, no u posljednje dvije godine, koliko surađujemo, imao je priliku bolje razumijevati moju gluhosljepoću i izazove koje ona sa sobom nosi.
S obzirom da se profesionalno bavi sportom, a usto je i angažiran u udurzi, pitamo ga kako izgleda njegov prosječan dan, kako mu sve to uspijeva kao gluhoslijepoj osobi?
– Budim se oko 8 sati i izvedem psa u šetnju prije odlaska u teretanu. Oko podneva povratak kući na lagani ručak, zatim druga šetnja sa psom i ispijanje kave ili čaja s društvom i lagani odmor prije večernjeg treninga. Prije samog večernjeg treninga odradim i treću šetnju sa psom, a doma se vratim kasno navečer, oko 23 sata. Naravno, sve to uz podršku koju mi svakodnevno pružaju komunikacijski posrednik za gluhoslijepe, trener i kolege iz kluba – kaže Josip.
Svoju priču Josip zaključuje porukom kako je važno ostati uporan i vjerovati u vlastiti uspjeh, čak i onda kada se put čini zahtjevnim.
– Snaga zajedništva dolazi do izražaja kada jedni drugima pružamo pomoć, podršku i razumijevanje. Upravo tada postajemo jači nego što bismo ikada to bili sami. Hvala svima koji su svojim trudom, suradnjom i ohrabrenjem doprinijeli da zajedno stignemo do ovog trenutka – kaže za kraj Josip.
