Poštovana gospođo Kordić, pred Vama su prve Zimske paraolimpijke igre u karijeri. Kakav je osjećaj dobiti pozivnicu za jedno takvo veliko natjecanje, jeste li uzbuđeni? Kako napreduju pripreme?
– Jako sam uzbuđena. Iako sam se nadala pozivu, opet sam bila iznenađena kad sam ga dobila. Trenutno još to procesuiram, ne mogu si još posvijestiti da idemo. Što se više bliži početak Igara, to je veće isčekivanje i više sam uzbuđena.
Pripreme teku odlično, sada smo malo pojačali intezitet treninga. Jedno vrijeme smo trenirali na Sljemenu, a sada se spremamo za Cortinu gdje bismo trebali krenuti u nedjelju. Za sada sve ide po planu.
Ispričajte nam kako je počela Vaša priča s paraskijanjem, kako ste se odlučili baš za bavljenje tim sportom?
– Profesorica iz tjelesnog u srednjoj školi, koja je kasnije postala i moja razrednica, se bavila skijanjem i bila je vodič za osobe s oštećnjem vida. Pozvala me da probam. U početku sam se dvoumila hoću li probati baš skijanjnje, bilo me malo strah. Međutim, kada sam probala, nisam se pokajala.
Godinu ili dvije nakon što smo krenuli skijati, pozvali su nas iz Hrvatskog paraskijaškog saveza te smo s njima počeli svakodnevno trenirati. Skijanje je jako lijep sport; izazovan je i težak, ali prekrasan sport. Baš zbog toga smo se i ja i Petar brzo zaljubili u taj sport.
S čim biste bili zadovoljni na Zimskim paraolimpijskim igrama, mislite li da možete iznenaditi konkurenciju i doći do medalje?
– Teško mi je govoriti unaprijed. Iznenađena sam što sam pozvana. Ovo su moje prve Igre tako da ne očekujem previše, ali svakako ću dati sve od sebe, kao što će, vjerujem, i cijeli naš tim dati sve od sebe.
S očekivanjima ne želim pucati na visoko, želim samo dati sve od sebe da odvozim što bolju vožnju i ostvarim što bolji plasman.
Prošle ste godine osvojili povijesnu medalju za Hrvatsku na Zimskoj univerzijadi. Koliko Vam je to utjecalo na karijeru, jesu li nakon toga Vaša očekivanja za daljnju karijeru postala veća?
– Mi smo otišli tamo očekujući da je to natjecanje kao i svako drugo. Nismo radili veliki presing oko toga, a tek kada smo došli u Torino shvatili smo na kojoj je to razini.
Bio je to prvi put da su na tom natjecanju uključili osobe s invaliditetom, a mi smo bili jedini predstavnici Hrvatske od osoba s invaliditetom. Nakon te osvojene medalje usljedilo je puno lijepih stvari. Povećao se interes za paraskijanje i parasport, ljudi u okolini su nam dali veliku podršku.
To je bio jedan od prijelomnih trenutaka u mojoj karijeri, iako sam ja još dosta nova u svemu tome. Svakako mi je to dalo vjetar u leđa i jedan poticaj za dalje.
Objasnite nam kako funkcionira skijanje za slijepe, što je sve potrebno kako bi se slijepa osoba natjecala?
– Slijepe osobe skijaju uz pomoć vodiča. Jako je važna povezanost između vodiča i sportaša. Moramo se dobro poznavati kako bi si vjerovali te kao bi usuglasili sve komande koje moja vodičica meni daje preko bluetootha koji je spojen na kacigu. Te komande moraju biti što kraće, što jasnije i što obuhvatnije kako se nešto ne bi slučajno izostavilo.
Na ZPOI nastupa i Vaš brat Petar. Koliko Vam znači njegova podrška, daje li Vam to dodatno samopouzdanje pred nastup na ovako velikom natjecanju?
– Nas dvoje smo krenuli zajedno u skijanje, oduvijek smo jako povezani i podrška smo jedno drugom. Jako mi je drago što oboje idemo na svoje prve Paraolimpijske igre, to je stvarno velika stvar za cijelu našu obitelj.
Koji je po Vama do sada Vaš najveći sportski uspjeh, a koji Vam je najveći sportski san?
– Moj najveći sportski uspjeh je svakako brončana medalja sa Studentskih igara, a što se tiče najvećeg sportskog sna, jedan od njih se ostvario, to je nastup na Paraolimpijskim igrama, a drugi san je svakako medalja, to je ultimativni cilj koji bih htjela postići.
