Razmišljajući o sterilnom dječjem igralištu usred milijunskog grada, mjestu na nadrealnoj međi života i smrti usred Zagreba, zapitao sam se jesu li možda osobe s invaliditetom liminalna bića
Nije zagonetka, nego obična, dosadna činjenica. U mom slučaju šetanje je kotrljanje za koje mi – s obzirom da trenutno ne koristim elektromotorna kolica – konjske snage pruža više ili manje voljna pratnja, ali za mene je i ta šetnja ponešto kompromitiranog oblika vjerojatno najcjelovitiji način opuštanja. Uz vrlo ograničene terenske sposobnosti mojih kolica i tek jednu konjsku snagu (provjerio sam, ljudi nisu lošiji od konja), moja šetnja nije solo kampiranje na Medvednici ili Apalačima, ali itekako može biti dovoljan odmak. Detoks. Reset.
Nije nikakva tajna da obožavam Zagreb. Kad god mi vrijeme i vrijeme dopuštaju, kotrljam se Zagrebom. Istražujem nove i testiram stare putove, upoznajem kvartove. Osluškujem i proučavam one skrovitije od oko 100 vrsta ptica koje se gnijezde u našem glavnom gradu. Upoznajem glasne ljude. Tražim priče na licima i u pokretima onih tiših.
A nekada za priče, ili barem njihov početak, ljudi nisu niti potrebni.
Jedno od mojih nedavnih lutanja odvelo me do krajnjeg juga Sigeta, gdje je 12. rujna 2016. bivši gradonačelnik Zagreba Milan Bandić otvorenjem prve faze radova na izgradnji 608 stanova – od 1800 predviđenih tadašnjim Urbanističkim planom – udario temelje Podbrežja, zagrebačkog pseudo-kvarta čije postojanje i sada, gotovo deset godina kasnije, ovisi o samo četiri stambene zgrade.
Već skretanje s Avenije Većeslava Holjevca na Vatikansku ulicu – de facto jedinu relevantnu prometnu vezu Podbrežja s vanjskim svijetom – otkrivalo je da se možda radi o jednom čudnom, drugom svijetu.
Ako ste imalo bauljali po metropoli kao ja, onda znate da nije neobično u Zagrebu vidjeti gotovo pustu široku, višetračnu prometnicu koja izlazi na jednu od prometnijih avenija. Ali jest neobično samo 350 metara od iste te avenije, i to pored četiri velike stambene zgrade, vidjeti gotovo prazno veliko parkiralište.
Postao sam znatiželjan. Naravno da sam zašao među četiri zgrade Podbrežja. A ono što sam tamo vidio, nisam mislio da ću ikad vidjeti u stvarnosti, posebno ne u Zagrebu.
Liminalni prostori – od 2019. godine jedna od popularnijih takozvanih internetskih estetika – mogu se definirati kao mjesta koja izazivaju nelagodu jer im nedostaje uobičajeni kontekst, najčešće ljudi.
Gotovo prazno parkiralište ne izaziva nelagodu. Ali potpuno prazno dječje igralište između dvije velike zgrade itekako je izaziva. A zaglušujuća tišina samo 350 metara od velike prometnice pomalo je i zastrašujuća.
Pojam liminalnosti skovao je nizozemsko-njemačko-francuski etnograf i folklorist u svom radu ‘Rites de Passage’ iz 1909., u kojem istražuje i razvija koncept liminalnosti u kontekstu obreda u malim društvima. U takvom, antropološkom kontekstu, liminalnost predstavlja stanje dvosmislenosti ili dezorijentacije koja se javlja u srednjoj fazi obreda odrastanja, kada sudionici više nemaju status koji su imali prije obreda, ali još nisu započeli prijelaz na status koji će imati kada završe obred.
Ovaj primamljivi pojam je, prije internetske slave, svoje mjesto – nimalo iznenađujuće – našao i u mnogim drugim, prvenstveno društvenim znanostima i kontekstima.
Razmišljajući tako o sterilnom dječjem igralištu usred milijunskog grada, mjestu na nadrealnoj međi života i smrti usred Zagreba, zapitao sam se jesu li možda osobe s invaliditetom liminalna bića.
I doista, mnogi autori jesu pripisivali kvalitetu liminalnosti određenim skupinama ljudi. Tako, primjerice, Bjørn Thomassen u svom članku ‘The Uses and Meanings of Liminality’, objavljenom 2009. godine u časopisu International Political Anthropology, napominje kako se za manjinske skupine može reći da ‘zauzimaju liminalne pozicije (voljno ili nevoljno)’ i pritom, među ostalima, ističe imigrante za koje kaže kako su u nekim slučajevima ‘između doma i domaćina, dio društva, ali nikad potpuno integrirani’.
Naravno, već odavno nema smisla brojati koliko su puta osobe s invaliditetom izostavljene sa sve popularnije liste manjina, što je trend kojem se pridružio i Thomassen, ali ne opisuje li ovo upravo nas?
Dio društva, ali nikad potpuno integrirani.
U cijeloj toj priči o liminalnosti, najviše me muči ovo ‘nikad’.
Jer promatrate li dovoljno dugo šljunčane puteljke pustog dječjeg igrališta u Podbrežju, uočit ćete na njima nove tragove. Pričekate li dovoljno dugo, čut ćete pseći lavež iz nekog od stanova koji nadgledaju igralište. Malo dalje ćete na uglu naći susjede u kafiću, a još malo dalje i vrlo aktivno gradilište koje će postati dječji vrtić. Podbrežje će još rasti, a vjerojatno će dobiti i produžetak Vatikanske ulice.
Vrijeme kao početak kraja liminalnosti. Cesta kao simbol integracije.
A tko će izgraditi našu cestu integracije? I hoće li itko, ikad? Je li vrijeme i na našoj strani? Ili ćemo zaista zauvijek ostati ‘dio društva, ali nikad potpuno integrirani’?
