Tri godine uskraćivanja nastave u kući, pokušaj diskreditacije koji je srušen na sudu i aktualno uskraćivanje prava na nastavak obrazovanja čine cjelinu koja se ne može zanemariti
Tri godine djevojka s teškoćama prolazila je ponižavanje, bol i neprestanu borbu s institucijama koje su je trebale štititi. Identitet djevojke, roditelja i dokumentacija poznati su redakciji.
Iako su liječnici, bolnice, stručni timovi i specijalisti više od tri godine nedvosmisleno preporučivali nastavu u kući kao jedinu sigurnu opciju zbog njezina zdravstvenog stanja i čestih epileptičkih napadaja, jedna ravnateljica postupala je suprotno svim tim nalazima.
Umjesto da poštuje mišljenja stručnjaka, prisiljavala je djevojku da pohađa nastavu u školi te je svako opravdano izostajanje proglašavala neopravdanim.
Uz to je podnosila prijave protiv roditelja i iznosila tvrdnje da je djevojka dolazila zamazanog tijela, kose i odjeće, što je ovih dana Upravni sud odbacio. Čak ni liječničke ispričnice izdane zbog stvarnih zdravstvenih razloga nisu bile prihvaćene, nego omalovažavane.
Djevojka je opisala kako je tri godine bila tjerana da sjedi po osam sati na nastavi, iako je medicinska dokumentacija jasno govorila da to ne smije. Svaki dan borila se sama sa sobom da izdrži do kraja nastave. U školi joj je često pozlilo, ponekad je teško disala, zamaglio bi joj se vid, tijelo bi joj podrhtavalo i bila bi na rubu epileptičkog napadaja.
Kada zbog toga nije mogla doći u školu, liječnica joj je pisala ispričnice, no i one su se osporavale, a majku se optuživalo da ih izdaje ‘bez razloga’. Roditelji su prolazili kroz prijetnje nadzorima i kaznenim postupcima. Djevojka je govorila da se osjećala krivom samo zato što je bolesna, da su je gurali preko granica i da je nitko nije želio čuti. Čak je i hrana koju joj je majka pripremala u školi proglašavana ‘smrdljivom’, zbog čega je morala jesti na hodniku, trpeći podsmijeh. Druga djeca mogla su jesti u učionici, ali ne i ona.
Upravni sud u Rijeci donio je presudu koja je jasno utvrdila da su škola, ravnateljica i Ministarstvo postupali nezakonito prema djevojci i njezinoj obitelji. Sud je naveo ozbiljne povrede Zakona o općem upravnom postupku, uskraćivanje uvida u spis, uskraćivanje prava na izjavu, donošenje odluka bez pravne osnove i ignoriranje medicinske dokumentacije. Ovo je sud utvrdio, nije mišljenje, interpretacija ni dojam – to je službena činjenica.
U drugom postupku, u kojem je ravnateljica pokušala prikazati djevojku nevjerodostojnom i ‘zamazanom’, sud je ponovno odbacio navode škole. Utvrđeno je da su tvrdnje neosnovane, da škola nije postupala u skladu s propisima i da su ponovno povrijeđena prava djeteta i roditelja. Time se potvrdilo da ne postoji samo pojedinačni propust, nego kontinuirani obrazac postupanja.
Treći sloj diskriminacije događa se danas: djevojci se uskraćuje pravo na nastavak školovanja, iako ima trogodišnju svjedodžbu kao javnu ispravu, iako je program škole oglašavan kao trogodišnji, iako Ministarstvo daje jasna mišljenja, iako zakoni dopuštaju nastavak uz razlikovne ispite.
Unatoč svemu tome, ravnateljica ponovno ignorira Ministarstvo, sudsku praksu, liječničke nalaze, svjedodžbe svoje vlastite škole i zakonska prava učenice. Uskraćuje joj mogućnost da nastavi redovno školovanje.
Sve ovo pokazuje da se ne radi o jednom upisu, nego o obrascu postupanja jedne osobe na poziciji moći. Tri godine uskraćivanja nastave u kući, pokušaj diskreditacije koji je srušen na sudu i aktualno uskraćivanje prava na nastavak obrazovanja čine cjelinu koja se ne može zanemariti. U sva tri slučaja riječ je o istoj ravnateljici i istom ponašanju. Ovo je priča o stvarnom stanju inkluzije osoba s invaliditetom u redovni obrazovni sustav – i sada je potpuno dokumentirana.
