Kakve god metodologije bile na snazi, ja sam nepokretna i ovisna o tuđoj pomoći 99,9 posto. To se, nažalost, neće promijeniti, ali ni ja neću odustati od onoga što mi pripada
Već dugo traje saga o inkluzivnom dodatku i osobnoj asistenciji. Neizbježna je, a kraj nije na vidiku. I uvijek će jedni biti zadovoljni, a drugi nezadovoljni. Ovaj put spadam u drugu skupinu.
Velik broj osoba s invaliditetom prije svega je morao ishoditi novi nalaz i mišljenje za ova dva zakona jer nalazi izdani prije 2015. godine nisu bili u skladu s novom metodologijom vještačenja. To je zahvatilo i mene.
Predala sam svu traženu dokumentaciju i nakon nekih pet mjeseci dobila svoj nalaz. Bila sam sretna jer nisam dugo čekala i sve je izgledalo dobro.
Ubrzo sam shvatila da je ‘malo morgen’ dobro. U mom nalazu i mišljenju navedene su samo kronične bolesti četvrtog stupnja, dok o mom stopostotnom tjelesnom oštećenju, koje proizlazi iz primarne dijagnoze, cerebralne paralize, nema ni traga ni glasa. Kao da je nestalo. Da je barem tako – nitko ne bi bio sretniji od mene…
Automatski padnete u nepovoljniju kategoriju što se tiče novca, ali ono što više boli od samog novca jest činjenica da se radi o nepravdi.
Nepravdi po kojoj sam svrstana u kategoriju s ljudima koji hodaju, sami se ujutro dignu, sami se operu i obuku, odu na posao, dok ja bez pomoći druge osobe ne mogu natočiti ni čašu vode i donijeti je na stol. Mogu samo gledati u slavinu.
Jasno, žalila sam se, i Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike prije gotovo godinu dana zatražilo je da mi se izda novi nalaz i mišljenje te da se u obzir uzmu sve činjenice.
Prije nekoliko dana i sama sam poslala upit u kojoj je fazi cijeli postupak i trebam li još kakvu dokumentaciju dostaviti, jer na kraju je jedino to bitno – papiri. Ja sam sustavu samo papir. Kad je već tako, onda neka taj papir barem bude točan. A nadam se i odgovoru na upit, u nadi je spas, kažu.
Nemate uopće priliku sjesti pred nekog tamo na komisiji tko bi vas vidio i doživio sve te deformitete i bolove s kojima živite svaki dan jer se sve događa u vašoj odsutnosti.
Čekam već godinu dana novi nalaz i mišljenje, dok netko drugi kaže da još ni prvi put nije došao na red. Tu su i svi iznosi zaostataka – ozbiljan novac koji trebamo dobiti – i sve to skupa jako miriši na kaos. Kaos za koji će, čini se, trebati godine da se dovede u red.
Mislim da je uzet zalogaj koji je teško probavljiv, teško održiv, prevelik – preširoko se zapasalo, s premalo stručnog kadra…
Kako god bilo, nadam se da ću svoje dočekati, ali mnogi, primjerice, onkološki bolesnici nisu bili te sreće. Nisu dočekali. Kakve god metodologije bile na snazi, ja sam nepokretna i ovisna o tuđoj pomoći 99,9 posto. To se, nažalost, neće promijeniti, ali ni ja neću odustati od onoga što mi pripada.
