Zagrebačka crna škola i 13. razred

Pojam „Zagrebačka crna škola“ (ili češće u narodu „Črna škola“) legendarni je pučki naziv za prvo zagrebačko sjemenište na Kaptolu. Iako je sjemenište bilo mjesto obrazovanja i nije imalo nikakve veze s magijom, vjerojatno zbog neobrazovanosti i praznovjerja povezivalo ga se upravo s magičnim aktivnostima, a time i 13. razredom.

Read in English

Poslušaj članak

Izraz „crna škola“ vjerojatno je dobio zbog crnih odijela polaznika. Sjemeništarci su nosili prepoznatljive stroge crne reverende, zbog čega sjemenište prozvano „crnom školom“. Uz „crnu školu“ veže se i legenda o poturčenom kanoniku Franji Filipoviću. On se u 16. stoljeću borio protiv Turaka, no nakon što je zarobljen prešao je na islam i postao poznat kao Mehmed-beg Filipović. Čuvši to tadašnji zagrebački biskup Jurij Drašković ga je navodno prokleo, a njegovu kuću dao obojati u crno. Ta je zgrada kasnije prenamijenjena u sjemenište, ali je u narodu ostala zapamćena kao „crna škola“.

Prema narodnoj predaji, „crna škola“ nije bila obično sjemenište, već mjesto gdje se završavao tajni 13. razred za čarobnjake. U hrvatskoj i regionalnoj mitologiji, polaznici tog mističnog trinaestog razreda nazivaju se grabancijaši (ili đaci crne škole).

13. razred i đavolji pakt

Vjerovalo se da redovno školovanje za svećenike traje 12 razreda. Međutim, oni učenici koji su htjeli ovladati natprirodnim silama i crnom magijom, potajno bi upisali 13. razred.

Prema dijelu vjerovanja taj se razred odvijao u potpunom mraku pod zemljom ili u tajnim prostorijama „crne škole“ gdje đaci godinama nisu vidjeli sunčevu svjetlost. Nadalje, narod je vjerovao da je stvarni predavač u tom trinaestom razredu bio sam vrag ili da su to bila neka nadnaravna bića koja su ih poučavala jeziku životinja, vradžbinama, čitanju sudbine i upravljanju vremenskim nepogodama.

Nakon što bi uspješno završio 13. razred, đak bi postao punopravni grabancijaš dijak. No, ta je diploma imala jezivu cijenu. Na završetku školovanja, vrag bi među diplomantima izabrao jednog (ili bi kockom izvukli koga pripada vragu) da mu ostane služiti, dok bi ostali smjeli otići s magičnim znanjem.

Grabancijaš koji bi preživio 13. razred dobio bi nevjerojatne moći. Mogao je magičnim riječima umiriti, probuditi ili jahati krilatog zmaja, imali su moć stvarati i tjerati olujne oblake, tuču i gromove. Vjerovalo se i da grabancijaši putuju svijetom s jednom čarobnom knjigom iz koje čitaju čari.

Ljudi su vjerovali da se završeni đak 13. razreda ne može sakriti jer ga odaje specifičan izgled, ponašanje i neobične navike poput poderane i neuredne odjeće. Sa sobom bio nosio torbu u kojoj bi se nalazila samo jedna iznimno debela knjiga čarolija. Kada bi grabancijaš došao u selo tražio je hranu i to najčešće samo kajmak ili svježe mlijeko. Izbjegavao je gledati ljude izravno u oči, rijetko je govorio, a kada bi pričao mrmljao bi neshvatljive riječi na latinskom jeziku. U nekim se krajevima vjerovalo da grabancijaši imaju neobične fizičke znakove od rođenja, poput malog repa ili dvostrukih redova zuba. Seljani su ga se bojali, pa bi mu obično odmah dali ono što traži, vjerujući da će ih u suprotnom kazniti i uništiti im ljetinu.

Kada bi se grabancijaš uvrijedio (jer mu netko nije htio dati mlijeka) ili kada bi ga vrag natjerao da uzjaše zmaja u oblacima, započelo bi strašno nevrijeme s tučom. Narod je razvio cijeli arsenal obrambenih rituala protiv njihovih magičnih oluja. Tako su kao metodu obrane koristili zvonjavu crkvenih zvona, paljenje blagoslovljenih svijeća i kontra magiju dobrih vještica i čarobnjaka. Jedna od najpopularnijih praksi bila je iznošenje kuhinjskog stola u dvorište. Na stol bi se stavila sol i kruh, a ispred stola bi se u zemlju zabila sjekira okrenuta oštricom prema oblacima. Vjerovalo se da ta oštrica simbolički „reže“ olujne oblake i grabancijaševu moć.

Istraživanje ovog mita u europskom kontekstu iznimno je fascinantno, a grabancijaše nalazimo u Mađarskoj u Rumunjskoj solomonare, a u Sloveniji crnošolce.

Povjesničari i etnolozi objašnjavaju da je ovaj fenomen zapravo odraz srednjovjekovne stvarnosti. Tijekom srednjeg vijeka i renesanse, studenti s ovih prostora putovali su na velika europska sveučilišta (poput onih u Bologni, Padovi, Beču ili Pragu). Kada bi se ti studenti vratili u svoja izolirana, nepismena seoska mjesta, sa sobom bi nosili debele knjige na latinskom jeziku, govorili bi čudnim terminima, poznavali astronomiju i fiziku (pa su mogli donekle predvidjeti vrijeme) te su izgledali neuredno i siromašno od dugog puta. Za neuko seosko stanovništvo, takav „učen čovjek s mističnom knjigom” mogao je biti samo jedno – diplomac tajnog trinaestog razreda koji zna upravljati zmajevima.

Ova je legenda bila toliko popularna u sjeverozapadnoj Hrvatskoj da ju je u književnost uvrstio i naš poznati komediograf Tituš Brezovački u svom slavnom djelu „Matijaš grabancijaš dijak“ (1804.), gdje je glavni lik upravo jedan takav prepredeni, „magijom potkovani“ đak koji vara praznovjerne ljude.