Kad ste zadnji puta nekome napisali pismo, ono klasično, vele ‘staromodno’, koje započinje s ‘dragi moji’ ili ‘dragi moj’, ‘draga moja’?
Jer sutra je Svjetski dan pisanja pisama. Vratilo me to u doba kada se poštara iščekivalo ispred kuće ili na prozoru ili skriveni iza zavjese, ‘firanga’ zvane, kada su psi već izdaleka nanjušili pomiješane mirise iz poštarove torbe i pobudaljeno lajali. Pismo se pažljivo otvaralo da se koje slovo ne ošteti, poštanska markica se posebnom tehnikom skidala i spremala u album, a pročitano pismo odlagalo u kutiju za neka druga pamtljiva vremena. Ona ljubavna imala ponekad i svoj miris, a i tragove crvenog ruža. Neka natapali suzama – ponekad radosnicama, al’ nerijetko iz oka i tuga kanula.
Bila su pisma podugačka, bome i na četiri rukom ispisane stranice. Čitalo ih se i po nekoliko puta, s osmjehom, a i sjetom, osjećajući bliski dodir riječima… Valjalo na njih i odgovoriti, održavajući na životu ‘ljudovanje’ s onima koji su nam bliski, ali ne i u blizini.
Odnose među ljudima pisma su činila prisnijima, a njihovo iščekivanje i odašiljanje imalo je ljudsku dimenziju. U njima su se pohranjivali i osjećaji, i misli, i mnoge slutnje, a ponajviše – nadanja.
Pisma, poput svjedoka i kroničara, intimni zapisi o ljudima i vremenima, to naše i nečije tuđe ‘drugo ja’, skriveno među slovima…
U pisma misli i osjećaje u riječi sviti
od zaborava ih skriti
i biti, biti…
