Sve veći broj mladih (a bome i onih starijih) ne prati dnevne vijesti, zatvarajući oči pred sve češće surovom stvarnosti
Radije otvaraju Netflix, ili nešto slično, odabirući željeni film ili program. Okretati leđa realnosti nije, naravno, najsretnije rješenje jer kad su informacije u pitanju, princip ‘manje je više‘ nije uvijek koristan odabir.
Unatoč tome što su mnogi svjesni da pravovremena informiranost i komunikacija imaju i svojevrsnu zaštitnu ulogu, ipak često izbjegavaju loše informacije, kako bi se barem površinski zaštitili od negativnih emocija. Suočavanje s realnošću može u čovjeku, ‘i unaprijed, i unazad’, pobuditi nelagodu, anksioznost, strah, stres, nervozu… I zato je, samo naizgled, ‘lakše’, poput noja, zabiti glavu u pijesak i praviti se kao da se ništa ne događa, žmireći na jedno oko, a onim drugim pokušavati gledati svijet kroz ružičaste naočale.
Ovakvo ponašanje psiholozi nazivaju ‘nojev efekt‘. Strah od lošeg ishoda, od suočavanja s činjenicama ili s pojedinim ljudima, dovodi do ovakvog odmaka, što se u narodu još naziva i ‘guranje stvari pod tepih‘.
Ponašanje ‘nojevog tipa’ počesto nije korisno, a još je manje mentalno zdravo jer čovjeka drži između čekića i nakovnja, a neriješeni, neiskomunicirani problem k’o Damoklov mač lebdi nad glavom. To je i određeni oblik izbjegavanja osobne odgovornosti spram samoga sebe, a jednako tako i spram drugih jer granica između izbjegavanja loših informacija i nepreuzimanja odgovornosti za ono na što možemo utjecati vrlo je, vrlo tanka.
Dobro se, naravno, u životu fokusirati na pozitivne vijesti i imati optimističan pogled na svijet, ali istovremeno ne treba zanemariti i potiskivati da postoje i neugodne situacije (a bogme i ljudi) s kojima se moramo znati nositi. Kažu da noj zabija glavu u pijesak kad osjeti da je u opasnosti. Slično (ili isto) je i kod ljudi, koji bi se baš u tom trenutku trebali suočiti s istinom, ma kakva ona bila, ne zabijajući glavu u pijesak jer ‘pozadina iliti stražnjica’, koja u ovom slučaju simbolizira neugodu, im ionako vidljivo viri van.
I zato koračajte kroz život otvorena uma, prihvaćajući izazove bili oni pozitivni ili negativni, preuzimajući odgovornost za vlastito činjenje, s povjerenjem i uvažavanjem i sebe i drugih.
Jer – kao što je američki isusovac i filozof James Schall jednom napisao – ‘Um koji ne može ili ne želi nešto podržati ili prosuditi i nije um.‘
