Sve je počelo svečanim otvorenjem 18. prosinca 2024. u popodnevnim satima, u okviru trogodišnjeg programa Arturiranje, koji sufinancira Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.
Kako smo imali prilike saznati na samom otvorenju, Marijan Vlahović rođen je u Zagrebu, tada bajkovitom predgrađu Trešnjevci.
Prve likovne smjernice dobio je tek u Učiteljskoj školi 50-ih godina 20. stoljeća od vrsnih pedagoga, od Vesne Bernardi do Branka Ružića. Njegovo prvo radno mjesto kao mladog učitelja, supruga i oca bilo je Gotalovo, zabačeno seoce uz samu mađarsku granicu, u kojem je mogao uživati zajedno s obitelji u nepreglednim prostranstvima podravskih ravnica i šibika uz moćnu Dravu. Bilo je to vrijeme kada je sklopio doživotna prijateljstva s marljivim ljudima toga kraja, a posebno s nekim od danas najvećih umjetnika hrvatske naivne umjetnosti, kao što su Mijo Kovačić, Ivan i Štef Večenaj, Josip Generalić i Martin Mehkek.
– Upravo su oni zaslužni za njegove prve slikarske pokušaje, dok slikarstvo u maniri naivne umjetnosti postaje temelj njegovih prvih 15-ak godina te možda i trajan, prepoznatljiv i samosvojan biljeg i potka cijelog njegovog slikarskog opusa – stoji u letku UIR Zagreba.
Povratkom u Zagrebu 1966. godine pružila mu se prilika češće posjećivati izložbe, na kojima dobiva priliku upoznavati se s novim slikarskim stilovima i tehnikama.
Još 70-ih godina prošlog stoljeća Vlahović redovito je sudjelovao na skupnim izložbama, a priređivao je i znatan broj samostalnih izložbi. Tijekom života putovao je, tako da su njegove slike našle put i do inozemnih zemalja poput Njemačke, Slovačke, Francuske, SAD-a, Australije i Japana.
– Tematski je uvjetovan svojim doživljajem i interpretacijom svijeta, kako svojeg intimnog, tako i svijeta društvenih previranja oko sebe. Najviše je vezan uz pejzaže i tradicije, a donosi ih uz realizam i simboliku gdje prirodu uvijek slika vjerno i veliko, dok su ljudi u njoj većinom samo stilizirane sjene (čak i kad su glavni likovi!), kao nagovještaj i podsjetnik na njihovu stalnu prolaznost i nevažnost u svijetu – istaknuto je u letku.
Slikarski opus Marijana Vlahovića ponajviše je na spomenutoj izložbi ispunjen cvjetovima kukurijeka, ali i adventskim i božićnim motivima, koji ga podsjećaju na djetinjstvo i drage ljude. Slikarske tehnike koje je primijenio su ulje i akril na staklu, platnu i mediapanu, akvarel, suha kreda na papiru.
Iz svojeg bogatog opusa radova Vlahović je izdvojio za izložbu prigodne motive za ovo doba godine – Zimske motive, ‘koji se provlače od njegovih sjećanja na djetinjstvo u Zagrebu i mladost u Podravini, da bi s vremenom postupno prerasli u motive kukurijeka bremenitog simbolikom nove nade u ponovno buđenje života, neuništivost, ustrajnost, uskrsnuće, i u najtežim i najnevjerojatnijim okolnostima’.
Ne zaboravimo napomenuti da je Vlahović i ovogodišnji dobitnik Priznanja za 35. godina neprekidnog članstva u Udruzi invalida rada Zagreba.
Vlahović je nakon predstavljanja svojih radova, ne samo kao slikar, već i kao bivši ravnatelj Osnovne škole Ivan Gundulić u Zagrebu, za kraj konstatirao, vrlo dirnut dolaskom tako velikog broja posjetioca, da su uz sve slike upravo njegovi bivši učenici najvredniji biseri i dragulji njegova života, na koje je prenio svoje iskustvo i znanje, a oni imaju zadatak da ih prenose nadalje na svoju obitelj, djecu i najbliže.
Svečano otvorenje proteklo je u radosnom tonu, a svima je bilo drago da su sudjelovali u tako značajnom trenutku čovjeka koji je svoj dugi život obilježio i zajedničkim druženjem s dragim ljudima u sklopu vrlo značajne izložbe organizirane njemu u čast, njegovom djelu i njegovim godinama.