Udruga invalida rada Zagreba organizirala je u utorak, 27. svibnja 2025., logoterapijsko predavanje na temu ‘Optimizam prošlosti’, koje su održale logoterapeutkinje iz Udruge Speculum – Mirjana Anđić i Marina Ivanda
– Čovjek je jedino biće na zemlji koje može s odmakom i iz duhovne dimenzije sagledati svoju prošlost, zauzeti stav nasprav prošlosti i događaja, izvući vrijednosti koje su sigurno pohranjene u prošlosti i koje ni smrt ne može poništiti te slobodno i smisleno odlučivati o tome što može i hoće izabrati od mogućnosti koje mu se pružaju, bez obzira koliko ih je i koliko su skučene i neovisno o vremenu koje nam je preostalo da ih realiziramo – naglasile su logoterapeutkinje.
Ujedno, tijekom logoterapijske radionice pojasnile su zainteresiranim članovima UIR-a Zagreba da je utemeljitelj logoterapije Viktor E. Frankl, liječnik, psihijatar, neurolog i filozof, koji je preživio čak četiri koncentracijska logora. On je smatrao da je najdublji i najsnažniji motiv u čovjeku – volja za smislom, a to je ‘duboko u čovjeku usađena žudnja i borba za viši i krajnji smisao njegova postojanja’. Naime, čovjek je primarno motiviran traženjem i ispunjenjem svog postojanja, želi znati zašto postoji i želi pronaći odgovore na pitanja poput ‘Zašto postojim? Čemu sve to?’.
Kako je ljudski život prolazan pa budućnosti još nema, a prošlost više ne postoji pa je jedino što postoji sadašnjost, egzistencijalizam stavlja naglasak na sadašnjost s time da budućnosti još nema – a prošlost više ne postoji, logoterapija zastupa mišljenje da budućnosti još nema, ali je zato prošlost nešto što je istinski stvarno, odnosno u prošlosti je sve pohranjeno i to pohranjeno zauvijek.
Po Franklu, ‘u prošlosti nije ništa izgubljeno i sve je nepromjenljivo pohranjeno’.
Na svijetu je sve promjenjivo i nepostojano, a logoterapija suprotstavlja ‘optimizam prošlosti’ ‘pesimizmu sadašnjosti’.
Čovjek često i u sebi i u drugima nažalost najčešće primjećuje greške i ono što nije dobro. Tako ‘nizine’ predstavljaju dijelove povijesti koji su teški promašaji, bolesti, prošuštene prilike, podnesene nepravde, diskriminacije, dok prema optimizmu prošlosti u logoterapiji treba najprije osvijetliti dobre dijelove povijesti, one ‘planinske vrhunce’ po E. Lukasu koji upravo i mogu, kada bivaju osvijetljeni, kao velika svjetla na vrhu brda, rasvijetliti i tamne nizine do kojih svjetlost obično ne dopire, jer oni predstavljaju lijepe događaje na kojima smo zahvalni, uspjehe koje smo postigli, događaje zbog kojim smo bili sretni. Optimizam prošlosti znači da je najsigurnija u našem postojanju naša prošlost.
Predavačice su razumijevanje optimizma prošlosti usporedile s parabolom žitnice, koja predstavlja čitav naš život sa svim svjesnim i nesvjesnim mislima, htijenjima, događajima, postignućima, željama, odnosima, na koje smo imali i nismo imali utjecaja. Tako dugo dok živimo, vrijeme je za promjene.
Na kraju radionice svima je podijeljena zadaća, a to je da svatko neka razmisli i zapiše u bilježnicu lijepe događaje od rođenja, uspjehe/postignuća, prijateljstva, lijepe trenutke u obitelji, darove na kojima se može biti zahvalan i koje ni smrt ne može izbrisati. Upravo su to događaji koji čovjeka čine neponovljivim i jedinstvenim. Pohranjena riznica nikada se neće izbrisati niti ju netko može oštetiti ili ukrasti. Važno je da se može reći kada se osvrne unatrag: ‘Bilo je lijepo, moj život je imao smisla!’
Stanko Svečak iz UIR-a Zagreba istaknuo je da je predavanje organizirano i održano u okviru trogodišnjeg programa ‘Savjetom prema inkluziji’, koji financira Grad Zagreb u okviru Javnog natječaja za financiranje trogodišnjih programa udruga iz područja socijalnog i humanitarnog značenja za unapređenje kvalitete života osoba s invaliditetom kroz pružanje izvaninstitucionalnih usluga za razdoblje od 2023. do 2025. godine iz proračuna Grada Zagreba.
