Cijela priča oko osobne asistencije je nedorečena i svakako je potrebno pojednostaviti postupak dobivanja te usluge, kaže predsjednica udruge Nada Vorkapić
Široj je javnosti gotovo pa nepoznat podatak da u Hrvatskoj živi više od osamdeset tisuća invalida rada, koji svoj dan tradicionalno obilježavaju 21. ožujka.
Tim je povodom Udruga invalida rada Zagreba (UIR) jučer u svojim prostorijama na Trešnjevci organizirala dva događanja: izložbu radova polaznika radionice crtanja i slikanja nazvanu ‘Ljubav, cvijeće, proljeće’, a nakon toga i predavanje ‘Zakon o osobnoj asistenciji u praktičnoj primjeni’, koje je priredila Iva Karakaš, izvršna direktorica u Hrvatskom savezu udruga invalida rada.
Bio je to zgodan povod za kratki razgovor s Nadom Vorkapić, predsjednicom UIR Zagreba, koja i nije izrazila pretjeran optimizam kada je riječ o položaju i pravima invalida rada u Lijepoj našoj. Pitamo je koliko ima istine u tvrdnjama o velikom broju invalida rada koji odustaju od usluge osobne asistencije ponajprije zbog složene procedure i prezahtjevne birokracije.
– Svakako da u tome ima istine – kaže nam Nada Vorkapić.
– Nažalost, sve je više osoba kojima je ta usluga potrebna, a sve manje asistenata. Neki se naši članovi žale da je dobiti uslugu osobne asistencije praktično nemoguća misija. A i plaće osobnih asistenata jako su skromne, tako da se sve manje ljudi odlučuje za taj posao. Posebno je teško roditeljima koji imaju djecu s teškoćama u razvoju i kojima je usluga osobne asistencije prijeko potrebna jer su praktično svojoj djeci cijeli dan na raspolaganju, praktično svog života i nemaju. Cijela je ta priča oko osobne asistencije nedorečena i svakako je potrebno pojednostaviti postupak dobivanja te usluge – kategorična je Vorkapić.
Problemi postoje i oko procedure priznavanja prava na inkluzivni dodatak za neke invalide rada koji su, uz to, nezadovoljni i načinom vještačenja stupnja invaliditeta. Kako kaže Vorkapić, vlast je Zakon o inkluzivnom dodatku donijela stihijski, nepripremljena i nedovoljno informirana, pa i probleme koji su iz toga proizašli rješava stihijski.
Kako god bilo, Nada Vorkapić i dalje ostaje veliki optimist da će budućnost za članstvo njezine udruge biti svjetlija, no pozitivni se pomaci događaju tako usporeno da bi njezin optimizam uskoro mogao prerasti u pesimizam.
