Transrodne osobe s invaliditetom žrtve su i verbalnog i fizičkog nasilja. Za njih ovaj svijet nije stvoren, a dizajnirali su ga arhitekti mržnje i barbarizma
Prema službenoj definiciji tog pojma, transrodnost je pojava kod koje rodni identitet osobe nije u skladu sa spolno uvjetovanim tradicionalnim rodnim ulogama; često se koristi kao sveobuhvatni termin za različite načine iskazivanja rodnih identiteta koji su drukčiji od tradicionalno uvjetovanih uloga.
No kada se invaliditet i transrodnost sudare, svijet za takve ljude postaje mjesto nerazumijevanja, mržnje i neprijateljstva. Takav je svijet za Catherine Cain, osobu koja je ponosna na svoj invaliditet, ali isto tako želi biti ponosna i na svoju transrodnost.
– Samo nekoliko dana prije nego što sam trebala započeti svoju medicinsku promjenu spola, dijagnosticiran mi je tumor na mozgu, a operacija koja je uslijedila dramatično je pošla po zlu – priča Catherine.
– Moj život se naglo podijelio na ‘prije’ i ‘poslije’. Probudila sam se u svijetu i tijelu koji su bili znatno drugačiji od onoga što sam poznavala. Dugo sam mislila da sam sama, jedina na ovom planetu, što je uistinu bilo nepodnošljivo.
A onda je upoznala 32-godišnjeg Brysona Elia. Upoznali su se na jednom od mjesečnih sastanaka Queer Peersa, grupe koju vodi neprofitna zajednica Disability Alliance Hunter.
– Ja sam trans muškarac, a uz to sam i osoba s invaliditetom – rekao je Bryson.
U kombinaciji sa složenim mentalnim zdravljem i kognitivnim razlikama, Bryson ima cerebralnu paralizu, krovni pojam koji se odnosi na ogroman spektar teškoća u kretanju.
– Nebrojene su i sustavne barijere koje postoje za manjinske zajednice. Očiti primjeri su stvari poput toaleta, autobusa, vlakova, ali također su sveprisutni problemi koji se odnose na zakonodavstvo i diskriminatorne stavove društva. To znači da je koncept nedostupnosti daleko širi nego što se trenutno shvaća i postoji širok raspon iskustava koja se jednostavno ne mogu objasniti plavim simbolom invalidskih kolica. Iskustva poput odlaska na hormonsku nadomjesnu terapiju kao osoba s invaliditetom ne mogu ni opisati. Krivo shvaćen. Ljut. Prestrašen. Tako se osjećam – veli Bryson.
Njegovo raspoloženje dijeli i Dane Noonan, 27-godišnjak koji sebe opisuje kao ‘gay kakav jest’ i ima rijedak oblik patuljastog rasta.
– Odrastao sam u svijetu koji nije izgrađen za mene, i točka – rekao je Dane.
– Moja visina i moj invaliditet uvijek su bili prepreka. Međutim, biti queer također znači odstupiti od onoga što znanost i društvo u cjelini tumači kao invaliditet. Biti osoba s invaliditetom i također znati da si gay dvostruki je udarac. Ljudi su poput lešinara. Skidali su mi naočale i udarali su me po licu, toliko su me puta gazili – svjedoči Dane.
Njegovo je iskustvo, nažalost, daleko od jedinstvenog. Nedavno izvješće koje je objavila australska Kraljevska komisija za nasilje, zlostavljanje, zanemarivanje i iskorištavanje osoba s invaliditetom pokazuje da su iskustva transrodnih ljudi koji imaju neke tjelesne ili mentalne teškoće uznemirujuća i jeziva. Žrtve su i verbalnog i fizičkog nasilja. Za njih ovaj svijet nije stvoren, a dizajnirali su ga arhitekti mržnje i barbarizma.
