U vremenu kada društvene mreže stvaraju dojam da je sve podložno usporedbi i trendu, autentičan dom postaje rijetka vrsta luksuza
Dom nije samo mjesto na kojem živimo, već i prostor koji nesvjesno govori o tome tko smo. Zidovi, predmeti, mirisi i svjetlo koji nas okružuju često više otkrivaju o našim vrijednostima nego riječi. Čak i kada ne slijedimo trendove iz časopisa o interijerima, naš dom postaje svojevrsni manifest – tihi, ali iskren prikaz naših prioriteta, sjećanja i načina na koji doživljavamo svijet.
U nekim domovima prevladava red i minimalizam – svaki predmet ima svoje mjesto, boje su umirujuće, a prostor odiše mirom. Takav ambijent često odražava unutarnju potrebu za jasnoćom i smirenošću, možda kao protutežu buci i kaosu svakodnevice.
U drugima pak vlada topla zbrka boja, knjiga, uspomena i biljaka. Na policama se miješaju putne sitnice, naslijeđeni komadi namještaja i djela lokalnih umjetnika – prostor koji diše individualnošću, gdje je svaka stvar odabrana srcem, a ne katalogom.
Dom može biti i prostor otpora. Onaj tko odbija baciti staru drvenu stolicu i umjesto toga ju obnavlja, pokazuje poštovanje prema održivosti i nasljeđu. Onaj tko zidove ostavlja bijelima jer ne želi ‘lažnu estetiku’ izražava vjeru u jednostavnost. Čak i oni koji žive u malim, naizgled skromnim stanovima, ali ih ispunjavaju pažljivo odabranim detaljima, pokazuju da prostor ne mora biti velik da bi bio snažan izraz osobnosti.
U vremenu kada društvene mreže stvaraju dojam da je sve podložno usporedbi i trendu, autentičan dom postaje rijetka vrsta luksuza. On ne teži da impresionira, već da pruži utočište. To je mjesto gdje se ne moramo pretvarati, gdje su bore na kauču i tragovi života dio ljepote, a ne mana.
Na kraju, naš dom je poput nas samih – nikada dovršen, ponekad nesavršen, ali iskren. I možda baš u toj iskrenosti leži njegova prava ljepota: u činjenici da odražava ono što cijenimo, volimo i čemu težimo, čak i kad to ne planiramo. Jer dom, više od svega, nije prostor koji posjedujemo, nego prostor koji nas odražava.
