U školskim udžbenicima rijetko se, čak i kao fusnota, spominje činjenica da su prve žrtve masovnog i strateški osmišljenog pogroma u nacističkoj Njemačkoj zapravo bili ljudi s invaliditetom.
No do danas nitko od povjesničara to nije nazvao genocidom, premda je činjenično utvrđeno da su nacisti prve plinske komore izgradili za sustavno ubijanje institucionaliziranih osoba s invaliditetom. U tim je komorama stradalo oko tristo tisuća ljudi, no to je bio tek preludij za najmonstruozniji zločin zapisan u službenoj povijesti – Holokaust u kojemu je mučki ubijeno šest milijuna europskih Židova.
Osobe s invaliditetom neopisivo okrutno likvidirane su unutar programa Aktion T4, koji su nacisti su pokrenuli1939., dakle prije nego što su započeli s ‘konačnim rješenjem’ i sustavnim ubijanjem europskih Židova, među ostalim i u plinskim komorama. Za tu su se krvavu misiju nacisti ponajprije obučavali na ljudima koji su imali neki intelektualni ili fizički invaliditet. Nacisti i njihovi pristaše taj su pogrom opravdavali tezom da ‘osobe s invaliditetom nemaju život dostojan življenja’.
Nacistički program Aktion TK dvadeset je godina istraživao filmski redatelj Cameron S. Mitchell, u suradnji s članovima svoje obitelji, te svoja otkrića ovjekovječio u hvaljenom i nagrađivanom dokumentarcu ‘Disposable Humanity’. Redatelj Mitchell osobe s invaliditetom opisuje kao prvu skupinu žrtava ubijenih u Holokaustu, ali posljednje koje će se pamtiti. Bio je, kako sam kaže, zbunjen koliko se malo o znalo o programu Aktion T4 koji će kasnije postati temelj sustavnog ubijanja Židova.
– Brisanje osoba s invaliditetom prisutno je na svakoj razini kroz cijelu povijest – rekao je Mitchell.
– Spomenik za žrtve programa Aktion T4 izgrađen je u Berlinu tek 2011. godine, što je osobe s invaliditetom učinilo posljednjom skupinom žrtava koja je prepoznata u centru grada. Drugi primjer toga je proces u Nürnbergu gdje žrtve s invaliditetom nisu bile u fokusu porote jer ih nisu smatrali žrtvama koje bi se smatrale ljudskim bićima. Jako sam zabrinut što ne znamo za ovu povijest i stoga smo dužni da je ponovimo, pa i ovako u filmu. Moramo zaštititi najranjivije, jer su oni prva prečka na društvenim ljestvama. Osobe s invaliditetom su kanarinac u rudniku ugljena za fašističke režime – zaključuje Mitchell, ogorčeno, možda i stoga što i članovi njegove obitelji imaju različite oblike invaliditeta.
Njegovi roditelji David Mitchell i Sharon Snyder znanstvenici su koji su dobar dio svojih karijera posvetili studiju o invaliditetu. Njihov doprinos u stvaranju filma ‘Disposable Humanity’ golem je i značajan, uz sve ostalo i zato što su pomogli u istraživanju nacističke medijske propagande u kojoj se neprestano ponavljalo da su osobe s invaliditetom skupina koja je bila (sic!) prijetnja društvu.
