Marin ima skoro 31 godinu, rođen je, živi i radi u Puli, osoba je s invaliditetom, kreće se u kolicima i od rođenja ga prati dijagnoza spina bifida. On je puno toga, ali prije svega veliki romantik. Čitajte do kraja i doznajte više o Marinu
– U vrtić sam išao u Dnevni centar za rehabilitaciju Veruda i od svih sam zaista bio super prihvaćen. Kroz ovu priču bih želio sve djelatnice i djelatnike centra pozdraviti od srca pa i one bivše.
Mogu reći da se od samog početka super nosim sa svojim invaliditetom i ne bih ništa mijenjao. Za mene invaliditet ne postoji. Živim normalno. Volio bih kad bi me svi tako gledali i prihvatili, ali nažalost, u današnje vrijeme je to nemoguće, svjestan sam toga, iako bi to trebalo biti normalno. Kad bi mi sad rekli, prohodat ćeš sutra, mislim da to ne bih prihvatio. Kolica su moj život, ja drugačije ne znam – priča nam Marin i možemo samo dodati da bi prihvaćanje različitosti u svakom vremenu, u svako doba i u svakoj situaciji trebalo biti moguće.
Pohađao je redovnu osnovnu školu i, kao i u vrtiću, od svih je školskih kolega i profesora bio prihvaćen pa ovim putem i njih srdačno pozdravlja.
– Što se tiče srednje škole, iskreno, slabo se sjećam tog perioda jer sam zbog velikih zdravstvenih teškoća u srednjoj školi bio samo jedno polugodište. Naknadno sam završio školu za web dizajnera, a nedavno i za pomoćnog kuhara. Tko zna, možda u budućnosti još nešto završim. Čovjek uči dok je živ. Nisam manje vrijedan ako je tako ispalo – kaže Marin koji trenutno radi kao tajnik u Udruzi paraplegičara i tetraplegičara Istarske županije.
– Zahvaljujem predsjedniku udruge na ukazanom povjerenju, a od srca pozdravljam i sve naše članove koji čitaju In Portal. Za one koji ne znaju, bavim se aktivno i profesionalno atletikom za osobe s invaliditetom, odnosno, bacam kuglu i disk.
U početku sportske karijere vozio sam utrke na 100 i 200 metara te sam u svojoj kategoriji po nekim informacijama još prvak Hrvatske. Član sam Atletskog kluba za osobe s invaliditetom Spektar iz Pule. S ponosom moram reći, najbolji klub u Hrvatskoj. Sljedeće godine mi je 20 godina neslužbeno sportske karijere, ali osjećam da mogu još i nastavljam dalje sportskim stazama. Vjerujem da mogu dosta toga još postići. Mlad sam još. Utrke su mi ostale u krvi pa povremeno odradim koju utrku rekreativno – priča nam svestrani Giljanović, a pomalo je i u političkim vodama.
– U slobodno vrijeme bavim se politikom (ranije član IDS-a pa dopredsjednik pulskog HNS-a, a trenutno član Nezavisne liste pulskog gradonačelnika Filipa Zoričića). Volim politiku, to je moja strast, druga ljubav nakon sporta i nadam se da ću se njome baviti i dalje pa i ozbiljnije od trenutnog – kaže Marin i nada se da je upravo on budući predsjednik Vlade. To je, naravno, šala.
Desetak godina se, kaže, bavi i humanitarnim radom.
– Volim pomagati drugima kad mogu. Nedavno sam baš uspješno organizirao humanitarnu virtualnu utrku Trčimo za Mihaela na nivou Hrvatske za dečka koji je trebao na neurorehabilitaciju. Uz pomoć kolega, mogu reći da smo uspjeli. Pozdravljam Mihaela i njegovu predivnu obitelj. Toliko smo se povezali kroz humanitarnu akciju, da su mi kao druga obitelj, a Mihael kao brat. Ova akcija, dakako, nije kraj, nastavit ću i dalje pomagati drugima. Možda jednom i ozbiljnije, a ne samo u slobodno vrijeme – kaže on.
Jedino mu je o emocionalnim odnosima teško govoriti pa nismo puno čačkali, ali otkrio je ipak da je trenutno jako zaljubljen, nažalost neuzvraćeno.
– Kako kaže Gibonnijeva pjesma ‘Ne odustajem’. Javno ću izreći: ‘Danči, volim te. Oprosti mi’ – poručuje. Nadamo se i mi da će odabranica srca Marinova ovo vidjeti i dati mu priliku.
– U Hrvatskoj je što se tiče prava svake godine nekako sve bolje, ali naravno da uvijek ima prostora za još napretka. Za kraj si želim da postignem još nešto u sportu, u politici, da uđem u ljubavnu vezu s osobom koju volim i to je to. Meni dosta – zaključio je Marin priču za ovaj put.
