Danica je vid izgubila u ranom djetinjstvu. Rođena je u Međimurju, a u Karlovac ju je dovela ljubav. Usprkos brojnim izazovima, Danica je supruga, majka dvoje djece, svira klavir i piše poeziju
Danica Rob rođena je, kako sama kaže, davne 1969. u Bjelovaru, ali je djetinjstvo provela u prekrasnom malom mjestu u Međimurju, odnosno, u Murskom Središču i ovako počinje njena priča.
– Nisam ponekad iz daljine mogla prepoznati ljude ili predmete i tako mi je na liječničkim pregledima dijagnosticiran sekundarni glaukom uzrokovan preranim rođenjem jer roditi se sa 6 i pol mjeseci i preživjeti bio je već uspjeh.
U prvi razred osnovne krenula sam u Zagreb u Centar za odgoj i obrazovanje Vinko Bek, a nakon drugog razreda počela sam učiti Brailleovo pismo jer je crni tisak postao naporan.
Kući se išlo samo za praznike i tražila se velika samostalnost tj. učili smo se sami brinuti o sebi. U tom je periodu glazba dobila mjesto u mom životu, pjevala sam u zboru, a s devet godina počela sam pohađati Glazbenu školu Vatroslav Lisinski i svirati klavir.
Za vrijeme praznika smo tata i ja doma svirali usne harmonike i naučio me stare nekadašnje pjesme, najviše kajkavske – prisjeća se Danica.
Nakon završetka osnovne škole nastavila je učiti za telefonistu i završila taj smjer, a onda je za nekoliko godina iznenada izgubila roditelje i rat je već počeo.
– Nije bilo druge nego da prihvatim obiteljsku mirovinu jer posla nigdje nije bilo. Krajem rata došla sam u Karlovac i osnovala obitelj dobivši kćer, a ubrzo i sina.
Oni su polako odrastali, a budući da sam voljela svirati i igrati pikado učlanila sam se u Udrugu slijepih USKA. Bilo je druženja, putovalo se, jedno stvarno lijepo razdoblje.
Onda sam se odlučila kretati uz pomoć psa vodiča. Najprije sam imala Erika, a kasnije Darta koji je ovih dana umirovljen – priča Danica i nada se da će uskoro opet dobiti psa pomagača.
– Nije uvijek bilo lako, ne jednom pitala sam se zašto se sljepoća dogodila meni, ali nekako sam se priviknula na nju. Premda ne vidim, život mi je i danas ispunjen. Ponekad napišem i nešto poezije, pohađam tečaj slovenskog jezika i uvijek pokušavam iz svega izvući ono najbolje – kaže nam Danica.
– Bilo je sažaljenja i neznanja okoline, ali kroz rad na integraciji u sklopu udruge gdje se puno radilo na pristupu ljudi i komunikaciji prema slijepima prihvaćeni smo i barijere se polako miču.
U neboderu u kojem živim svi me znaju po psu vodiču, pristupačni su i vole pomoći, a izmijeni se i poneka riječ pa i šala.
Često kažem da gdje ima volje, ima i načina, život nam je darovan i treba ga živjeti. Padnete pa se dignete i rješenja ima samo ga treba pronaći – zaključila je Danica svoju priču.
