Darko Sobota je autor publikacije ‘Nije kraj’ i voditelj odjela za rad s poslodavcima Centra za profesionalnu rehabilitaciju ‘Zagreb’. Doznajte što nam je rekao o sustavu profesionalne rehabilitacije i osobama s invaliditetom na tržištu rada
Tko je Darko Sobota?
–Zaposlenik sam Centra za profesionalnu rehabilitaciju Zagreb posljednjih devet godina, od samog osnutka centra. Počeo sam kao rehabilitacijski tehnolog, bavio se prilagodbama radnih mjesta za osobe s invaliditetom – odradio sam oko 300 tehničkih, organizacijskih i arhitektonskih prilagodbi. Od 2021. godine radim u Odjelu za rad s poslodavcima. Kolokvijalno kažem da ‘prodajem osobe s invaliditetom’, ali to je zapravo vrlo human i lijep posao. U centru proizvodimo radnu snagu, pripremamo ljude za tržište rada i pružamo im priliku.
Pripremam poslodavce za konkretnu osobu – naglasak je uvijek na mogućnostima korisnika koje brusimo do razine kada će biti atraktivni tržištu rada.
Iskoristio bih ovu prigodu i istaknuo da Centar za profesionalnu rehabilitaciju Zagreb ove godine slavi deset godina postojanja – započeli smo s radom 2015. godine.
Što Vas je motiviralo da napišete ovu knjižicu? Kako je uopće došlo do ideje za Nije kraj?
-Ideja je došla od Udruge osoba s amputacijom udova Grada Zagreba i Zagrebačke županije. Željeli su izraditi publikaciju za nove članove i obratili su se centru i meni jer su smatrali da ne postoji relevantnija institucija ni osoba za taj posao, budući da centar provodi cjelokupni proces profesionalne rehabilitacije. Nije imalo smisla da netko iz udruge piše o stvarima koje mi ovdje svakodnevno provodimo. Tako je sve krenulo – već imam iza sebe nekoliko stručnih radova, pa mi nije bilo teško prihvatiti se pisanja.
Koja Vam je bila glavna namjera prilikom pisanja? Na koga ste prvenstveno mislili kao korisnika?
-Publikacija ‘Nije kra’j nije namijenjena isključivo osobama s amputacijom, ali nije ni generalno usmjerena svim osobama s invaliditetom. Polazište je bilo tržište rada – dakle, i poslodavci i osobe s invaliditetom.
Kako ste surađivali s ilustratorom Vedranom Štimcem?
-S tim dijelom nisam imao izravne veze. U sklopu projekta bilo je predviđeno da će UAZ angažirati ilustratora. Koliko mi je poznato, radi se o mladom kreativcu i umjetniku koji je poslao svoje prijedloge ilustracija. Odmah sam se složio s njima jer su bile vrlo zanimljive.
Kako izgleda proces profesionalne rehabilitacije i koji su najveći strahovi korisnika?
-Kada govorimo o procesu rehabilitacije, to znači da nekoga treba vratiti na tržište rada – osoba koja je radila, ali ju je zadesio invaliditet više ne može obavljati svoj raniji posao, kreće u proces rehabilitacije. Prvo se provodi medicinska rehabilitacija, a kad osoba može funkcionirati u svakodnevnom životu, prelazi se na profesionalnu rehabilitaciju.
Najčešće se osoba ne vraća na isti posao – radimo prekvalifikacije. Ljudi se boje promjena i izlaska iz zone komfora. Nekad su bili stručnjaci u svom području, a preko noći to više nisu i misle da je kraj svijeta. Ali nije – kao što i sam naslov publikacije kaže: ‘Nije kraj’.
U centru osobe prolaze rehabilitacijsku procjenu – uključeni su liječnici medicine rada, psiholozi, rehabilitatori, socijalni radnici, kineziolozi i radni terapeuti. Fokus je na mogućnostima i preostalim sposobnostima, te se predlažu mjere i smjer prekvalifikacije.
Radimo i s nezaposlenim osobama s invaliditetom koje nam upućuje HZZ. U tim slučajevima češće govorimo o habilitaciji – osobe su završile školu, ali se nisu nikada zaposlile. Tu pružamo podršku pri zapošljavanju ili ih prekvalificiramo za tržištu atraktivnije poslove.
Koje su najčešće nedoumice poslodavaca kada je riječ o zapošljavanju osoba s invaliditetom?
-Najveći problem je neupućenost – nepoznavanje invaliditeta, predrasude i strah od nepoznatog. Često dolazim poslodavcima i zastupam osobe s invaliditetom, a oni neprestano nalaze razloge zašto ih ne zaposliti. Imam jednu anegdotu – dečko je s oštećenjem sluha, a poslodavac kaže da ne bi znao komunicirati s njim. Onda otkrije da već zapošljava dva radnika iz Nepala. Pitam ga: ‘Kako komunicirate s njima?’, kaže: ‘Na sve načine, rukama i nogama.’ Pa sam mu predložio da s ovim dečkom komunicira – pisanjem. Nasmijao se, dao mu priliku – i danas taj dečko tamo radi.
Kvotni sustav i iznosi kazni takoder nisu motivirajući – kazna od 200 eura za firmu od 30 zaposlenih je simbolična, gotovo kao poslovni ručak. Da je to barem iznos minimalne plaće, ili pola minimalne možda bi netko ipak odlučio zaposliti osobu s invaliditetom.
Treba reći i ovo – smisao zapošljavanja je obavljanje posla za protuvrijednost plaće. Ponekad imam osjećaj da neke osobe s invaliditetom, ne želim generalizirati, misle kako imaju pravo na zapošljavanje, ali ne i na obavljanje posla. To nije stvar invaliditeta nego karaktera. Ako osoba s invaliditetom razočara poslodavca, teško će on ponovno dati priliku nekom drugom.
Koriste li osobe s invaliditetom i poslodavci dovoljno hrvatski sustav profesionalne rehabilitacije i sve što on nudi?
-Uvijek može bolje. Danas se radi puno više i ozbiljnije nego prije nekoliko godina. Centar za profesionalnu rehabilitaciju Zagreb prepoznat je kao institucija koja jako dobro radi svoj posao. Radimo s osobama koje nikada nisu bile zaposlene ili su nezaposlene sedam do deset godina, a uspijevamo ih vratiti na tržište rada – to je ogroman uspjeh.
Problem je centralizacija – programe imamo u Zagrebu, Rijeci i Splitu, ali što je s ostalim gradovima? Već 40 kilometara od Zagreba nastaje problem, osobito ako nema javnog prijevoza ili organiziranog dolaska.
Planirate li napisati neku novu publikaciju? I koja bi bila Vaša poruka za kraj?
-Vrlo rado. Pisanje je općenito dobra stvar. Do sada sam napisao nekoliko stručnih radova objavljenih u različitim publikacijama, poput časopisa HUPT-a. Sve što ću pisati, bit će vezano uz osobe s invaliditetom i nastojat ću da bude motivirajuće.
Za kraj, invaliditet mijenja svakodnevno funkcioniranje, ali ne znači kraj igre – on otvara mogućnost za postizanje novih rezultata. Poznajem mnoge osobe koje su svoje najveće životne i poslovne uspjehe ostvarile upravo kao osobe s invaliditetom. Život je prepun krajeva i novih početaka – samo je ponekad lakše kukati nad krajem nego krenuti dalje.
Publikacija ‘Nije kraj’ dostupna je ovdje.
