Novigrađanka Branka Kostić predstavila je 15. rujna 2024. godine svoju drugu zbirku poezije ‘Smijem li se ili sanjam’ na Vrisku – Riječkom sajmu knjiga i festivalu autora. Na predstavljanju podršku je Branki pružila glazbena diva, a više o svemu doznajte kroz retke koji slijede
Draga Branka, nedavno ste predstavili svoju drugu zbirku poezije ‘Smijem li se ili sanjam’ pa nam recite o kakvoj se poeziji radi i od kud crpite inspiraciju?
– Najprije pozdrav svim čitateljima i čitateljicama. Poezija koju pišem govori o mom nećaku kojem je ova knjiga posvećena, viđenju života, o ljepoti istog, o samospoznaji, ljudima što iz mog života, što izvan njega. U knjizi pišem iskreno o radostima, strahovima, boli i ljubavi u koje pozivam svoje čitatelje/ice da istraže ono što nas veseli i ispunjava. Moja Inspiracija dolazi kada svijet utihne i kada mi se vraćaju slike onoga što se u mom životu događa, ponekad je to sjedenje uz more, gledanje u nebo, razgovor s nekim, glazba, radost ili tuga. Najviše pišem kad mi tuga navire, tada se moje srce liječi uz pisanje. Često znam reći da papir sve podnosi. U to sam se uvjerila još u srednjoj školi.
Moderatorica na predstavljanju zbirke poezije bila je Blaženka Leib, a vaše je pjesme čitala glazbena diva Josipa Lisac. Kako je došlo do suradnje?
– Tako je, Josipa Lisac je čitala moju pjesmu prvi put na svom koncertu u Dajli, blizu Novigrada. Kako je Josipa odlučila kupiti stan u Istri, odlučila je istražiti pisce i spisateljice našeg kraja i ukazalo joj se moje ime. Privuklo ju je i do nje je putem interneta došla informacija da izdajem novu knjigu. Preko poznanice je došla do moje knjige. Nakon toga, Josipa je direktoru Vriska Dragi Glamuzini rekla za mene i tako sam dobila priliku da tamo održim promociju. Josipa je pjesmi dala novi život. Bila je to jedna iznimna promocija, zahvalna sam Josipi što je u meni prepoznala talent i omogućila mi to prelijepo iskustvo.
Recite nam tko još čini vaš tim suradnika na ovoj zbirci poezije?
– U stvaranju moje knjige sudjelovale su Aleksandra Pejaković koja je osmislila pet prekrasnih ilustracija, naslovnu i četiri ilustracije koje dijele poglavlja. Tihana Nalić je radila grafičko oblikovanje, Ana Dujmović kao lektorica i moja profesorica Martina Rupe je napisala predgovor. Bila je to prelijepa suradnja među ženama koje su mi bile velika podrška.
Kad se rodila ljubav prema pisanju i kako je tekao vaš put do publike? Kad je bio onaj prijelomni trenutak u kojem ste postali sigurni da je to što radite spremno za javnost?
– Ljubav prema pisanju je krenula u srednjoj školi. Vjerujem da je to isplivalo zbog velike promjene i selidbe u Zagreb, tako sam se nosila sa svime što se tada događalo. Tu me uvelike podržavala moja profesorica Martina. Moj put do publike je išao preko Facebooka, tamo sam počela pisati bilješke. Nakon srednje pisala sam sve češće i više su me čitali i poticali da pišem, i objavim knjigu. Tada sam počela istraživati o izdavanju.
Prijelomni trenutak je bio 2013. godine kada je Gradska knjižnica u Novigradu odlučila izdati moju prvu zbirku ‘Srce od riječi’. Tada sam imala 23 godine i bila sam spremna da pokažem svijetu sebe, da se ogolim. Nije bilo lako, ali to me ohrabrilo.
Je li vam činjenica da ste osoba s invaliditetom pomogla ili odmogla u procesu izdavanja prve i druge zbirke poezije?
– Ne bih rekla da mi je odmoglo, niti pomoglo. Ljudi vide ono što ja pišem, moje osjećaje i moj karakter. Svoj invaliditet ne naglašavam često, niti pričam o njemu. Ali smatram da mi je bilo olakšavajuća okolnost skupiti financijsku pomoć zbog nezaposlenosti. Iako svatko tko pokaže strast i upornost može naći načina da ostvari ono što je naumio/la, bez obzira na svoje stanje. Time se vodim u životu. Borbena sam, tražim načine da ostvarim svoje želje i budem najbolja verzija sebe.
Čime se još bavite osim pisanja, što vas okupira?
– Osim pisanja volim fotografiju. Na svom Instagramu objavljujem te fotografije. Volim čitati i provoditi vrijeme u prirodi, glazba i serije su također dio mog života. Iako kad je toplije puno vremena provodim u prirodi ili u našem vrtu. Četiri godine članica sam Čitateljskog kluba, gdje svaki mjesec čitamo drugu knjigu i dijelimo svoje dojmove. Moj nećak mi također ispunjava vrijeme kroz našu igru, šetnje i razgovor.
I za kraj, što biste poručili osobama s invaliditetom?
– Osobama s invaliditetom bih poručila da vjeruju u sebe, čak i kad se nešto ne čini kvalitetnim, bilo to nešto što su napisali, naslikali, ili nešto treće, da se usude pokazati svijetu od čega su satkani. Život je dobar ako se otvorite prema njemu, nagradit će vas lijepim stvarima. Budite ono što jeste, smijte se i sanjajte!
