Danas je samo jedan od dana kada se trebamo sjetiti Lucijana Orlića i svih ljudi poput njega. Ljudi koji su u tišini obilježili našu prošlost i ostavili dubok trag u budućnosti
Prije gotovo mjesec dana napustio nas je Lucijan Orlić.
Danas, tih gotovo mjesec dana kasnije, kada obilježavamo Međunarodni dan osoba s invaliditetom i lagano kročimo prema najsvečanijem i najsvetijem dijelu godine, pravo je vrijeme da se prisjetimo ovog čovjeka.
Datumi koji su pred nama često su savršen poligon, izgovor za privremeno bezgranični hedonizam. Datumi koji su pred nama također su prilika za varljivo lijepa obećanja, i pritom je sasvim nevažno dolaze li od nas samih ili iz okoline.
Nažalost, datumi koji su pred nama sve rjeđe bude potrebu za refleksijom. Ispunjujući pogled unazad, umjesto ispraznog hedonizma. Pogled unazad koji otvara oči, umjesto lažnih obećanja. Kao da smo putem, negdje, izgubili pravi smjer.
Lucijan Orlić bio je čovjek koji je živio tiho, ali postojao gromoglasno. Kao član, i to istaknuti član mnogih zajednica, sudjelovao je u donošenju odluka i utjecao na živote mnogih ljudi, uključujući i osobe s invaliditetom kojima je nastojao pomoći kroz rad u raznim organizacijama i tijelima. Mogao bih pokušati nabrojati sve njegove funkcije, pozicije i radna mjesta, no on je živio tiho. Dovoljno tiho da je bez pogovora, bez puno riječi, nesebično pomagao mnogima na osobnoj razini, daleko od funkcija i pozicija.
Danas je samo jedan od dana kada se trebamo sjetiti Lucijana Orlića i svih ljudi poput njega. Ljudi koji su u tišini obilježili našu prošlost i ostavili dubok trag u budućnosti.
Kažu da dobri ljudi odlaze prerano. Dodao bih da najbolji odlaze tiho.
