Novinar Glasa Slavonije, Darko Jerković, prije 10-ak dana je razgovarao s našom Višnjom i zamolio je da odgovori na nekoliko pitanja ‘o eskalaciji agresivnosti u društvu’. Intervju prenosimo u cijelosti
Baveći se u ovom broju Magazina aktualnom izbornom kampanjom sagledanoj s različitih aspekata, nikako nismo mogli zaobići ni onaj dublji društveni, sociološki i napose psihološki kontekst kad se radi o pojačanoj agresivnosti kojoj svjedočimo posljednjih tjedana. S tim u svezi postavili smo jedno općenito pitanje poznatoj hrvatskoj psihologinji Višnji Majsec Sobota.
Što je zapravo agresija i kako se ona manifestira, koje i kakve sve oblike agresije poznajemo, koje su više, a koje manje opasne za pojedinca i društvo, što o tome ima za reći psihologija, ona medicinska i ona socijalna, između ostalog?
– Arapska poslovica ne bez razloga kaže da se četiri stvari ne mogu vratiti: izgovorena riječ, izbačena strijela, protekli život i propuštena prilika. Agresivnost se definira kao više ili manje izražena, relativno stabilna tendencija pojedinca da u određenim provocirajućim situacijama reagira napadom ili prijetnjom, traženjem sukoba i borbe. Prema uzrocima dijelimo je na impulzivnu (benignu, provociranu) i instrumentalnu (malignu, smišljenu). S obzirom na ciljeve najčešća je podjela na reaktivnu i aktivnu agresivnost. Reaktivna je odgovor na provokaciju ili frustraciju, a aktivna je namjerno izazvano agresivno ponašanje. U odnosu prema načinu izražavanja postoje fizička i verbalna, kao i latentna (potencijalna) i manifestna (konkretno izražena, ‘opipljiva’) agresivnost. Po njezinu cilju razlikujemo izravnu (direktnu) i neizravnu (indirektnu, pomaknutu) agresiju.
Uvjerljivo najopasnija je agresivnost koja izaziva ratna zbivanja, jer u njima je ljudska smrt posljedično svakodnevna pojava. Koliko opasnima se doživljavaju ostale vrste agresije, individualna je kategorija. Ljudi sve više kumuliraju stres i frustracije, imaju sve niži prag tolerancije i sve ‘kraći fitilj’, koraci do verbalnog ili fizičkog obračuna sve su kraći, a stereotipno ‘fini i sretni’, a zapravo emocionalno potisnuti sjevernjaci po školama i parkovima se propucavaju. U našim vremenima tako puno toga donedavno nemogućeg postaje moguće.
U odnosu prema nekim drugim, prošlim vremenima, živimo li danas u doba pojačane agresije, agresivnosti na svim razinama društva? Koja je agresivnost opasnija, ona verbalna ili ona pisana, vizualna…?
– Agresivnosti je bilo otkada je svijeta i vijeka, jer duha iz boce još je pračovjek nepovratno pustio. Njezini se modaliteti osuvremenjuju i nazivlje prilagođava novovjekim trendovima, a razni dodatni alati, k tome i oružja, sve više i sve ubojitije divljaju. I prije bi se ‘baja potuk‘o, sijevale bi šake, sjekire i kubure’, a priča o tome samo se šorom proširila. A danas – vijesti se preko društvenih mreža i medija šire svijetom u realnom vremenu, čime domino-efekt agresivnih događaja postaje sve očekivaniji, a njegova pojavnost sve frekventnija.
‘Ubi me prejaka riječ. Ne stigoh se skloniti’, prije više od pola stoljeća napisao je pjesnik Branko Miljković. Teško se odrediti koja je agresivnost opasnija – izgovorena ili napisana. Reakcija na izgovorenu je neposrednija, a na napisanu nešto odgođenija i dugotrajnija, ali ubojitost je (pod)jednaka, ovisno o fiziološkom i emocionalnom doživljaju pojedinca. Aktualni novogovor, najvećim dijelom onaj politički, začinjen predoziranom agresivnošću, inficira nas virusima agresivnosti protiv kojih ni cjepiva ni lijeka, a sve manje i obrambenih zaklona iza kojih bismo se, kao spomenuti pjesnik, pokušali skloniti.
Možemo li zaključiti kako problem agresije nije od danas ili od jučer, da je on duboko ukorijenjen u društvu/društvima, u ljudskoj naravi, pojednostavljeno rečeno? Drugim riječima, što sve utječe na eskalaciju neprihvatljivog ponašanja u različitim područjima ljudske djelatnosti? Stoji li teza da je zapadno društvo i dalje patrijarhalno i po naravi agresivno?
– Kao što sam već rekla, agresivnost postoji otkad je čovjeka, a svako vrijeme donosi i nova agresivna ponašanja. Danas smo obasuti cyber-kibernetičkom agresivnošću, zlostavljanjem, havanskim i štokholmskim sindromom, ubojstvima, vulgarnostima, mobbingom, bullyingom, femicidom, tiktokanjem i virtualnom agresijom, hejtanjem i trolanjem, ratovima, pucnjavom u školama, ksenofobijom i još koječim jer – lakše je rušiti nego graditi, a ne smijemo zaboraviti ni agresivnost ispraznosti koja vreba sa svih strana.
Mediji, a osobito nekritičke društvene mreže, kao i politička cirkuska arena, imaju u tome veliku, nažalost, negativnu ulogu, nudeći agresivnost kao prihvatljivi obrazac ponašanja. Moralnost se na taj način potiskuje, a zaziva kaos, destruktivnost, mržnja i neuvažavanje drugoga i drugačijeg. Nametljiva politička kvazimoralna agresivnost, nabujalog negativnog izričaja, ove nam je godine otežala i korizmeno traženje osobnog duhovnog mira.
Ne bih se olako priklonila ni Zapadu ni Istoku u procjeni koji je više, a koji manje patrijarhalan i zašto bi patrijarhalno nužno trebalo biti primitivno, k tome i agresivno!? Svaki oblik društvenog uređenja ima svoje lice i naličje, svoje dobre i loše navike, a nametanje tuđih svjetonazora nosi prizvuk agresivnosti, što je tijekom prošlosti često dovodilo do kontraefekta i tragičnih posljedica.
Budimo realni – i feminizam, kao oponent patrijarhatu, u svome izričaju zna poprimiti obilježja verbalne agresivnosti, naspram fizičke, protiv koje se bori. Pogledajte i poslušajte neke feminističke ‘borilačke istupe’ i gardove, zovem ih ‘psihologijom zasukanih rukava’, počesto ‘podrapanog’, decibelima pojačanog glasa. Ni za čiju agresivnost nema opravdanja.
Koliki je, posebno danas, u digitalnom i globalno umreženom 21. stoljeću, utjecaj medija na agresivno ponašanje? Koliko su opravdana upozorenja da ovodobno društvo spektakla, u kakvom svi živimo, poprima nove razine, te da su pritom društvene mreže danas najplodniji teren za eskalaciju agresivnosti, mržnje, uvreda, prozivanja… U tom i takvom, širem i dubljem kontekstu, jesu li danas manipulatori glavne zvijezde i kad je agresivno ponašanje u pitanju?
– Mediji i društvene mreže danas su postali svojevrsni aksiom i novovjeka dogma, čije (dez)informacije ‘nije potrebno provjeravati i dokazivati, već samo šerati dalje’. Objavljujući i virtualno šireći vijesti agresivnog i vulgarnog sadržaja, prema kojima je nekadašnja crna kronika obična ‘boza’, pobuđuju opasne obrasce identifikacije s agresivnim ponašanjem, koji nerijetko postaju okidač za ponavljanje, širenje i jačanje agresivnog djelovanja u pojedinaca i grupa.
Unatoč činjenici da pasivnost okoline i stručne javnosti u pravilu potiče pojavu agresivnosti, stručnjaci za mentalno zdravlje konformistički se skrivaju i vrlo rijetko, ili nikako, progovaraju o opasnostima agresivnih ispada koji dolaze iz političkih krugova. Zato se ona stara latinska Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu. danas ‘s Jupitera širi i na vola’, jer ‘ako može On, mogu i Ja’. Loši uzori ozbiljno su poljuljali naš sustav vrijednosti, potkrepljujući time i spiralu agresivnosti.
Pred nama su još jedni parlamentarni izbori. Koga izabrati kad pojedine osobine ličnosti prečesto iz kliničke prelaze u ‘kliničko-političarsku psihologiju’?
– Dio aktualnog političkog govora, serviranog i s najviših pozicija, ima obilježja instrumentalne, aktivne, manifestne, izravne, verbalne agresivnosti, a dio je sve dublje uronjen u agresivnu i manipulativnu mračnu trijadu, u kojoj, kao 3 u1, združeno djeluju makijavelizam, narcizam i psihopatija.
U tom kontekstu spomenut ću i istraživanjem potvrđeni zaključak danskoga psihologa M. B. Petersena: ‘Pojedinci kojima su osobni status i samopromocija izuzetno važni, a pronalaženje pravog smisla u životu im nije jača strana, izražavanjem i širenjem kaosa i neprijateljskih poruka nastoje mobilizirati svoje pratitelje u borbi protiv čitavog sustava, kreirajući destruktivne strategije, kako bi sami sebe izbavili od osjećaja osobnog besmisla.’
Zaključno, uzimajući sve u obzir, je li agresivnost naš neprijatelj ili prijatelj?
– Agresivna reakcija, kao posljedica nagona za samoodržanje, iskonska je samozaštita još iz špiljskih vremena, koja nas kao čin samoobrane spašava u opasnim situacijama. I tako sklonost agresivnom ponašanju latentno čuči u svakome od nas, kao naš kontrolirani prijatelj, u unutarnjoj borbi s potencijalno nekontroliranim, u nama skrivenim agresivnim neprijateljem. Zbog toga, kao i u svemu u životu, treba imati osjećaj za mjeru i (na)učiti kako se nositi s vlastitom latentnom, onom ‘prijateljskom agresivnošću’, kako je kontrolirati i na prilagođeni, asertivno prihvatljivi način iskazivati.
Prije gotovo sto godina Krleža piše: ‘Kad se u balkanskoj krčmi pogase svjetla, sijevaju noževi.’ Na ovim našim prostorima od tada se gotovo ništa nije promijenilo. I dalje su na sceni i kurtizane, i lažni bankari, i ubojice, i ljudi iz bivše i sadašnje vlasti, koji, nakon što se potuku, izmireni nastavljaju zajedno piti… A nama se valja u svemu ovome na neagresivan način snalaziti.
Izvor: Glas Slavonije
